KADA JE GRČKI MIT OPJEVAO VAZMENO OTAJSTVO Uz petstotu obljetnicu »krštenja« hrvatske poezije u stihovima Jakova Bunića

Ako je istina da Uskrs očituje proslavu najvećega kršćanskoga otajstva, pogotovo je istina da Uskrs krije i najveće otajstvo kršćanskoga slavlja; otajstvo koje bi možda najprikladnije bilo ocrtati nizom pitanja. Zašto čovjek muku korizme ćuti snažnije od radosti Uskrsa? Zašto mu je vazda teže valjano slaviti negoli valjano žaliti? Zašto se konačno u ljudsko oko, um i u srce najviše urežu rug, laž i zlo? Odgovoru na to pitanje kušali su se dovinuti nebrojeni misaoni divovi; od kršćanskih je dovoljno spomenuti dvojicu crkvenih naučitelja i ovogodišnjih nebeskih slavljenika, sv. Bonaventuru Banjoređijskoga i sv. Tomu Akvinskoga, koji su labavost ljudske spone s blaženstvom pripisivali sad oholosti, sad lijenosti. No činjenica da gotovo i nema odgovora na spomenuta pitanja bez spomena riječi »otajstvo« nalaže potražiti istinu ondje gdje svako otajstvo prvo postaje vidljivim: u umjetnosti riječi.

I doista, postavi li se književnosti koje od tih uskrsnih pitanja, odgovor će poprimiti umnogome jasniji obris. Uskrsnuće je, naime, još od vremena evanđelista uzbudljiva, ali nezahvalna pripovjedačka tema, određena praznim grobom, naprasnim uputama i neprispodobivim dodirima; drugim riječima, trepetom sumnje, vrućicom ushita i rumenilom stida. Bilo bi stoga ispravno očekivati da će glavnom književnom oblašću uskrsnuća biti poezija: umijeće kušanja nevidljivoga jezikom. Ipak, najbujniji – ako ne i najsočniji – plodovi poezije kršćanskoga nadahnuća gorkoga su, pasionskoga korijena. Tako i u najstarijoj hrvatskoj zbirci pjesama, »Pariškoj pjesmarici« iz 1380., pretežu stihovi pokorničkoga zapjeva. Moglo bi se gotovo reći: hrvatska se kršćanska poezija rodila na Golgoti. I moglo bi se to reći kada istina ne bi bila upravo suprotna: hrvatska je poezija na osobit način krštena – u vazmenoj noći.

Krštenju koje se zbilo prije 500 godina u godini je svoje smrti kumovao i onaj kojega se ispravno naziva ocem hrvatske književnosti, a neispravno i autorom prvoga hrvatskoga spjeva. Očinsku ulogu Marka Marulića u povijesti hrvatske književnosti, jezika i kulture izlišno je, naime, dokazivati; no nije izlišno dometnuti da je dovršetku »Judite« za jedanaest godina, a njezinu prvotisku za trideset i jednu godinu prethodila »Otmica Kerbera« Dubrovčanina Jakova Bunića – upravo ono djelo za čije je »pokrštenje« Marulić možda i najzaslužniji. Prije nego što se izloži narav Marulova vazmenoga kumovanja, vrijedi ukratko razložiti zašto je za Bunićev epilij u tri pjevanja iz 1490. malo tko i čuo, nekmoli ga i čitao. Premda je Dubrovčanin za hrvatsku epiku ono što je za hrvatsku liriku Šibenčanin Juraj Šižgorić, neslavnu je statusu dvojice pionira presudilo isto što i svojedobnim pjesničkim zvijezdama Ivanu Česmičkomu i Iliji Crijeviću: pisali su uskrsnulim jezikom starih Latina.

No Bunićev književni usud nadilazi jezični jaz između latinskoga humanizma i anglofonoga posthumanizma. Osim što je jedan od rijetkih hrvatskih latinista kojemu je čitav opus tiskan za života – a čitav je i do danas očuvan – njegov prevoditelj Branimir Glavičić uvrstio ga je i među najbolje pjesnike mora hrvatske starine, a njegov proučavatelj Vladimir Zabughin ocijenio ga je čak jednim od najvećih kršćanskih pjesnika renesanse. No opravdanost takve ocjene u slučaju »Kerbera« ispostavit će se glavnim prijeporom svih istraživača koji su se pothvatili dubrovačkoga pjesnika.

Naime, već i naslov spjeva upućuje da građa o pobjedi junačkoga poluboga Herakla nad troglavim psom čuvarom podzemlja potječe iz grčke mitologije, a ni Bunićevo oblikovanje ne odaje za srednji vijek uobičajeno »prekrštavanje« poganske teme u Kristov silazak nad pakao. Upravo je taj »vazmeni« nedostatak 1524. i potaknuo Marka Marulića da započne prvu hrvatsku književnu polemiku.

Naime, u prvom svojem prevedenom djelu, latinskom »Dijalogu o Herkulu koga su nadvisili Kristovi štovatelji«, Marul se pavlovskom oštrinom i platonovskom opuštenošću pozabavio temeljnim pitanjima svojega vremena, ali i vlastitoga djela: Što ima kršćanstvo s antikom Ili kakvo zajedništvo istina s poezijom? Kakvu slogu Krist s Herkulom? Posmrtno objavljena poetičko-etička rasprava Pjesnika kojega »veseli diviti se djelima vojskovođa i kraljeva« s Bogoslovom koji smatra »da se u naše vrijeme rade i izvršavaju djela koja su od svih tih hrabrija, uzvišenija i veličajnija« nije mimoišla ni otmicu Kerbera. Štoviše, sugovornika koji je iz toga Herkulova podviga iščitavao »božansku snagu i nadljudsku čvrstinu duha« Bogoslov je uspio uvjeriti da kršćani – pa tako i njihovi književnici – »vežu samoga đavla« čestitošću, pravednošću, pobožnošću i nevinošću. Preobraćenu na kršćansku epsku koncepciju, Pjesniku je preostalo tek zahvaliti Marulovu alter egu; i nije, čini se, u tome bio jedini.

»Ovo je dakle oružje kršćana, od Herkulova oružja daleko moćnije i čvršće: istina, pravednost, mir, vjera, ufanje, ljubav i molitva. (…) Tim se oružjem ti služi i pokaži se, kao što i jesi, kršćanskim pjesnikom!« Koliko je Bunić osobno doživio taj Bogoslovljev poziv, pokazuje zanimljivost koju filolozi odavna navode: već 1526. drugomu je izdanju »Otmice Kerbera« uz posvetu papi Lavu X. i stihovani tumački predgovor 57-godišnji Dubrovčanin dometnuo i »krsni« podnaslov: »Kristova praslika u Herkulovu liku«. No s filološkoga gledišta to nije bilo dovoljno da bi Bunić postao kršćanskim pjesnikom, njegov ep kristološkom alegorijom, a njegova tema uskrsnim oslobođenjem duša iz limba. Pa ni kada su uz ciljane simboličke analogije i izričito mesijansko proroštvo istraživači u epu detektirali kršćansku kozmologiju i antropologiju, demonologiju i hamartiologiju, pa ni kada su alegoriju ograničili samo na središnji, kristovski lik u obzoru središnjega, vazmenoga događaja, pitanje počinje li hrvatska epska tradicija pričom o silasku nad pakao nije se zatvorilo – do danas.

Upravo u tu svrhu vrijedi navesti dva argumenta koji bi na pitanje mogli uzvratiti uskrsnom radošću. Prvi se tiče spjeva, a drugi – pjeva. Naime, »pokrštenomu« je izdanju mladenačkoga epilija »De raptu Cerberi« Bunić 1526. pridružio i deseterostruko dulji spjev u 16 pjevanja, »De vita et gestis Christi« (»Život i djela Kristova«). I u tom je prvom spjevu katoličke protureformacije i prvom stihovanom opisu Kristova života od Utjelovljenja do Pedesetnice Dubrovčanin prozvan »sjajem Ilirije« pošao tragom »andskoga pjesnika« Vergilija, opisujući evanđeoski pakao istim repetitorijem kojim je u »Kerberu« dočarao Had. Tako podzemlje naziva Tartarom i Erebom, đavla drži jednakim Orku i Avernu, zloduhe imenuje Megerom i Tisifonom, a limbu određuje granicu na rijeci jada Aherontu. Ali premda se prizore neosvjedočene u Pismu nije libio opjevati na temelju antičkih uzora, apokrifnih predaja ili srednjovjekovnih himana, iz Kristova je života majstor poredbe i varijacije izostavio jedan događaj orisan u Novom zavjetu: silazak nad pakao. Taj je uskrsni izostavak posve ekonomičan – ta čitatelj je u »Kerberu« već o njemu čitao!

U »Životu« Bunić, naime, tek u nekoliko stihova podsjeća na zbivanja kojima je posvetio 1006 stihova svojega epilija: Krist je herkulski »ispraznio ruke Ditu«, »pripitomio Averna«, »uskrsnuo kao pobjednik iz oplijenjena Orka« i »ponovno otvorio nebo«. Drugi je pak argument u korist svojega »uskrsnoga« pjeva sam pjesnik natuknuo podnaslovom »pralik«. Mnogo se, naime, nagađalo o tome koliko je na Bunića utjecao herkulovski traktat Coluccia Salutatija, koji je svaku od pojedinosti Toljagaševa pohoda podzemlju tumačio alegorički, uvjeren da je pjesnička potraga za »srodnostima« izvorni oblik znanosti kojom se dohvaća nova stvarnost. No malo je tko uvidio da je prvi hrvatski metaforičar Salutatijevu zamisao lako mogao dovesti do krajnosti vođen biblijskom idejom »pralika«. Da bi se junak koji »nije ravan ni Kristovoj sjeni« tipološki srodio s Kristom, ne mora postati savršenim; dovoljno je da bude istinitim. Jer Sin je »uistinu« već postao »savršenim čovjekom«.

Takav će pogled razjasniti sve odlomke kojima je pjesnik naoko »razvukao«, »iskrivio« ili »zamračio« kratku priču o nepobjedivu junaku koji božanskom lukavošću otvara podzemlje, oružjem jednostavnosti poražava njegova smrtonosnoga vladara i na svjetlo dana izvodi njegova troglavoga čuvara, prokazujući time bolest duha, ludost razuma i hlepnju tijela. Tako opsežna jadikovka koju Herkul izmjenjuje s poginulim Hilom podsjeća na Božju žalost zbog čovjekova nestanka iz rajskoga vrta, na osionost kojom su prirodne sile palim čovjekom zavladale i na silovitost kojom su ga razvlastile, a skokoviti razgovor Toljagaša sa zatočenim Piritojem naznačuje potresnu Kristovu sućut s nejačadi zatočenom u limbu. Tišina pak koju Herkul nakon izlaska iz pakla dijeli s izbavljenim Tezejem nema više ništa s tišinom podzemlja. To je tišina »ljupkoga kraja svjetla«, »nasmijanoga neba«, »duše dubine«. Tišina uskrsnoga jutra.