KAKO ANĐELI POSTAJU VIDLJIVI? Nevidljivi mačevalac, Rembrandtov učitelj i jezičavi bogoslov

Ulje na drvu »Bileam i njegova magarica« Pietera Lastmana (1583. - 1633.) čuva se u jeruzalemskom Israel Museumu

»Anđeli su među nama«, primijetit će tkogod kad mu oči vide kakvo djelo ljubavi. Međutim, većina anđeoskih djela izmiče vidu: ta prva je njihova služba da »na nebu uvijek gledaju lice Oca« – baš ono »što oko ne vidje«. Nevidljivost samih anđela na vidjelo iznosi Kristova pouka da »duh tijela i kostiju nema« kao i Pavlov nauk da je u istom Kristu stvoreno sve »vidljivo i nevidljivo«. Pa makar smutnja i strah što prate anđeoska viđenja svjedoče da anđeli ne ostaju posve izvan vida, pisac Poslanice Hebrejima upozorava da ih je moguće ugostiti »i ne znajući«. A moguće je jer sam duh – kako Tobiji i Tobitu objašnjava arkanđeo Rafael – dopušta da ga oči vide ili ne vide. Pripomoći će tomu spokoj s kakvim je Elizej otvorio oči svojemu momku da vidi nebesku vojsku. No pridonijet će tomu i bijes s kakvim je pogani Bileam tukao svoju neposlušnu magaricu, ne videći da joj se na putu ispriječio – anđeo.

Živopisnost Bileamova nasrtaja na magaricu što je progovorila pred likom anđela »s golim mačem u ruci« kroz stoljeća je urodila svakovrsnim umjetničkim viđenjima. Ali tek se Nizozemac Pieter Lastman na svom »Bileamu i njegovoj magarici« pozabavio samim vidom. Slika čijom se kompozicijom poslužio i slikarov slavniji učenik Rembrandt prikazuje, naime, onaj čas kada Gospodin »otvori oči Bileamu«. »Apel našega stoljeća«, kako su Lastmana prozvali suvremenici, i inače je bio sklon prizorima osjećajnih zaokreta razrađenih napetim kretnjama udova u sjajnim bojama ruha. No na njegovu se ulju na drvu zaokret ne događa tek »čovjeku pronicava pogleda«.

A: Makar smutnja i strah što prate anđeoska viđenja svjedoče da anđeli ne ostaju posve izvan vida, pisac Poslanice Hebrejima upozorit će da ih je moguće ugostiti »i ne znajući«

Sva Bileamova pratnja okreće se prema srebrnastom oblaku anđela što je i sam u preokretu: mač mu se iz prijetnje promeće u putokaz, ruka iz zabrane u zapovijed, a pogled iz osude u obećanje. Stoga i poganski prorok ne gleda njega, nego ono što oko još ne vidje.

Od poganskoga je proroka za Božjega poslanika neprikladniji samo neposlušan bogoslov, i to toliko jezičavo neposlušan da ga izbace sa studija. No upravo napetost ćudi kojom je sveti Alban Roe – Englez rođen kada i Pieter Lastman, 1583. – razrađivao sjaj svoje obraćeničke vjere ponukala ga je da se nakon izbacivanja s jedne francuske bogoslovije okuša na drugoj. Tako je obukao benediktinski habit, a s njime – i ne znajući – i mučeničku haljinu katoličkoga misionara u anglikanskoj Engleskoj. Pronicavo je gledao na blago uzništvo u kojem se ubrzo našao: danju bi prevodio duhovne spise i u pivnicama kartao na molitveni ulog, a noću bi molio i u zatvoru druge učio razmatranju. Porok je prometnuo u pobožnost, a tamnicu u crkvu; ali još mu je preostalo da svoj bijes preokrene u spokoj. Suočen s najokrutnijom smrtnom kaznom, od sudnice do stratišta zbijao je šale pune vjere. Malo koje oko vidje takvu radost.