Odlomak iz Knjige proroka Ezekiela zaključuje i tumači viđenje doline sa suhim kostima: »Spusti se na me ruka Gospodnja i Gospodin me u svojem duhu izvede i postavi usred doline pune kostiju. Provede me kroz njih, svuda oko njih, i gle, bijaše ih u dolini veoma mnogo i bijahu sasvim suhe!« Očito je riječ o bojištu nakon bitke. Te se kosti postupno vraćaju u život.
Cijeli prizor zapravo predstavlja Izraelce koji se nalaze u babilonskom progonstvu, u bezizlaznu položaju, bez nade. Oživljavanje kostiju simbolizira povratak u domovinu nakon razdoblja progonstva i uspostavu novoga života Božjega izabranoga naroda. Zanimljivo je primijetiti kako tekst prebacuje žarište svoga zanimanja s kostiju na grobove: »Ja ću otvoriti vaše grobove, izvesti vas iz vaših grobova, narode moj, i odvesti vas u zemlju Izraelovu! I znat ćete da sam ja Gospodin kad otvorim grobove vaše i kad vas izvedem iz vaših grobova, narode moj!« Takva promjena slike mogla bi pokazati da se već u Ezekielovo vrijeme počelo pojavljivati uvjerenje da će nekoga posljednjega dana doći do općega uskrsnuća, što će dalje razvijati kasnija apokaliptička književnost. Uostalom, već kod proroka Izaije nailazi se na riječi: »Tvoji će mrtvi oživjeti, uskrsnut će tijela. Probudite se i kličite, stanovnici praha!« Ipak, kod Ezekiela slika je i dalje čvrsto vezana uz problem progonstva i nadu povratka u obećanu zemlju. Taj će događaj biti tako velik, tako ispunjen životom, da će sličiti uskrsnuću od mrtvih. U tom simboličnom uskrsnuću Bog će u narodu probuditi novost života i u narod udahnuti svoj duh. Taj Božji duh, u proročkom promišljanju, ne može se još u potpunosti poistovjetiti s trećom božanskom osobom Presvetoga Trojstva. Duh je ondje ona sila po kojoj Bog daje život narodu, kao što je nekoć svoj dah udahnuo u prvoga čovjeka te je on postao živa duša. Moglo bi se reći da od te proročke vizije tema obnove naroda i tema uskrsnuća počinju rasti jedna uz drugu i međusobno se sljubljivati sve do kršćanskoga viđenja uskrsnuća sviju.
Obnovljeni život tema je i evanđeoskoga odlomka. U podužem tekstu evanđelist spaja izvještaj o uskrišenju Lazara s Isusovim govorom, što je njegov uobičajeni postupak i u šest ostalih čuda, odnosno »znamenja«. Evanđelist smješta to znamenje u ključni trenutak Isusova djelovanja, za njegova posljednjega putovanja u Judeju i Jeruzalem. Ozračje koje se stvara oko Lazarova uskrišenja priprema prizorište za Isusovu muku i smrt. Naime, na Isusove riječi: »Pođimo opet u Judeju!« učenici odgovaraju: »Učitelju, Židovi su sad tražili da te kamenuju, pa da opet ideš onamo?« Osim te narativne funkcije koja dodaje dramatiku tijeku evanđeoskoga pripovijedanja, taj izvještaj ima i svoju teološku funkciju. Uskrišenje Lazara koji je već četvrti dan u grobu, što je tada za Židove bio siguran znak smrti i početka raspadanja tijela, navješćuje Isusovo uskrsnuće, ali i govori o životu koji je u Kristu. Zato Isus i kaže Marti: »Ja sam uskrsnuće i život: tko u mene vjeruje, ako i umre, živjet će. I tko god živi i vjeruje u mene, neće umrijeti nikada.« To je ujedno i vrhunac cijele pripovijesti. Sama je pripovijest uokvirena dvjema vijestima. Prva je na početku i naglašava da je Lazar iz sela Marije koja je bila »pomazala Gospodina i otrla mu noge svojom kosom«. U samom Ivanovu evanđelju to će biti ispripovijedano tek u sljedećem poglavlju. Ondje je jasno da taj Martin čin navješćuje Isusov ukop, to jest njegovu smrt. Druga je vijest na kraju pripovijesti, gdje se kaže: »Tada mnogi Židovi koji bijahu došli k Mariji, kad vidješe što Isus učini, povjerovaše u nj.« Poruka je jasna: nakon Isusove muke, smrti i ukopa doći će uskrsnuće. Ljudi su pozvani povjerovati u Isusa, a budući da je on uskrsnuće i život, ta vjera u njima će uroditi životom, i to životom vječnim.
Apostol Pavao u Poslanici Rimljanima govori o Duhu Božjem koji prebiva u kršćanima po sakramentu krsta. Taj je Duh njima život. Misli se pritom na sadašnje stanje. Kršćanin živi novim životom po Duhu koji je u njemu. To se događa »zbog pravednosti«. Pavao u svojim poslanicama, govoreći o čovjekovoj pravednosti, ne misli na neka pravedna djela koja bi čovjek učinio ili na čovjekov pravedan život. On uvijek misli na opravdanje koje je po Kristu čovjek primio od Boga. Misli na Božju milost. Uz tu razinu sadašnjega obnovljenoga života kršćanina prisutna je još jedna razina: »Ako li Duh onoga koji uskrisi Isusa od mrtvih prebiva u vama, onaj koji uskrisi Krista od mrtvih oživit će i smrtna tijela vaša po Duhu svome koji prebiva u vama.« Kršćanski sadašnji obnovljeni život po Duhu početak je i anticipacija uskrsnuća sviju u posljednji dan. Krist je poništio čovjekovu podložnost raspadljivosti po svom uskrsnuću od mrtvih.
Kršćanin već sada ima vječni život. On je već sada obnovljen, ali očekuje puninu života u vječnosti, gdje će uskrsnuti kao cijela osoba. Lazarovo uskrišenje trebalo je poslužiti učenicima kao znak da je Isus uskrsnuće i život i kao ohrabrenje za vrijeme muke i ukopa. Kršćaninu ti tekstovi, u životu u kojem možda ima trpljenja i različitih nevolja, bude nadu u buduće uskrsnuće i život vječni.
