Prorok Izaija naviješta narodu koji je preplašen. Kaže preplašenim srcima u današnjem prvom čitanju: »Evo Boga vašega!« Bog dolazi spasiti preplašena čovjeka. Svatko se nečega boji, a Bog postaje onaj koji će čovjeka na kraju osloboditi od svega. U Božjoj blizini svaki ljudski problem postaje nebitan jer će ga Bog u vječnosti konačno riješiti.
Riječi proroka Izaije nisu bile upućene bilo komu. Naviješta ponajprije ljudima koji se nalaze u strahu. Čovjek od svačega može strahovati, ali je Izaija istaknuo dva značajna tjelesna straha. Prvi je strah od nekakvih tjelesnih nedostataka. Ljudi se boje kada izgube vid, sluh, govor ili mogućnost kretanja. Izaija je prvo spomenuo da će Bog osloboditi od tih tjelesnih nedostataka. Zatim spominje drugi tjelesni strah, a to je strah od žeđi. Zbilja, bez pića se počinju gomilati i bolesti i razni nemiri koji čovjeka još više strovaljuju u propast.
Čovjek biva preplašen zbog mogućih tjelesnih nedostataka ili žeđi. Da bi otklonio ljudski strah, Izaija glasno naviješta: »Evo Boga vašega!« Svi će se problemi, ma i svi strahovi, riješiti jedino u Božjoj blizini. U Bogu se nalazi jasno rješenje. Njegova blizina nadopunjava sve nedostatke. Zaista, kada je čovjek lišen ili vida ili sluha ili govora ili kretanja, gdje prvo potraži pomoć? Gdje ljudske misli prvo počnu bivati usmjerene? Nisu na liječenje, nego na utjehu. Nju tada daruje sam Bog. U strahu nemoći čovjek se okreće Bogu. Preplašenim srcima iz Knjige proroka Izaije nije ništa drugo ni potrebno osim Božje blizine. U njegovoj blizini razriješe se sve spone žudnja u tjelesnim nedostatcima. A žeđ? Nije li upravo odsutnost napitaka prilika za dublje poniranje u Boga? Onaj tko žeđa razumijeva kakva je onda još dublja žeđ za Bogom, suhoća u molitvi, praznina u traženju Boga.
Božja je blizina čudesna. Tako se sve u životu počinje brzo mijenjati kada čovjek shvati koliko mu je Bog blizak. Riječi: »Evo Boga vašega« pobuđuju sigurnost. Čovjek nije sam u svojim strahovima. Nije napušten. Snažan je to znak. Kada je pomoć najpotrebnija, slatko je čuti riječi: »Evo Boga vašega.« Ni jedan onda iznenadni problem nije nepremostiva teškoća. Vjernik sasvim drugačije počinje cijeniti Boga nakon teške nesreće ili nevolje. Ni obitelj, pa ni najdraže osobe ne mogu donijeti toliko nade koliko ispunjenje s Bogom u trenutcima samoće. Dok bespomoćno čovjek leži na svojem krevetu, prepušten strahovima, upravo tada prorok Izaija ponavlja riječi: »Tu je Bog vaš!« Bog je osobito blizak u trenutcima ljudskih slabosti.
Iste retke tumači Ivan Zlatousti pokazujući ljepotu Božje blizine: »Sve je mir, radost, veselje, zadovoljstvo, dobrota, blagost. Nema ljubomore, ni zavisti, ni bolesti, ni smrti bilo tijela bilo duše. Nema mraka ni noći. Sve je dan, sve svjetlo, sve je svjetlo. Nije moguće biti umoran, nije moguće biti sit jer ćemo uvijek ustrajati u želji za dobrim stvarima.«
Neka kršćanin danas upozna ljepotu Božje blizine! Svatko iščekuje takvo vrijeme u kojem će ugoda biti trajna. Na svijetu se ona ne može doživjeti. Koliko god da kršćanin tragao za trajnim blagostanjem, ono izmiče iz njegovih ruku. Ali zato čim se upozna Boga, čim se shvati što je Bog učinio za čovjeka, tjelesni nedostatci brzo se ostave po strani. U Božjoj blizini kršćanin vidi svjetlo koje se ne gasi. Onaj tko je ogrnut Bogom, lakše podnosi i krize i neprijateljstva i bolesti i jezivu samoću. Riječi: »Evo Boga vašega« neka stoga odjekuju kršćanima.
Upitat će se poneki vjernici: »Zašto mi izmiče Božja blizina? I redovito molim, nastojim mu se približiti svakog dana!« Nema sumnje, Božja blizina nije uvijek dohvatljiva, nije čovjeku poput materijalnoga objekta, nije vidljiva, nije opipljiva. Blizina izvire iz žrtve, iz kršćanskoga života koji se sve više približava Isusu. Onaj tko u životu moli i istodobno se žrtvuje, polako uviđa Božju blizinu u vlastitim teškoćama. Dugotrajan je to put, iscrpljujuće je. U preplašenosti za svoju budućnost kršćanin se polako približava raspetomu Isusu, svoju patnju s njim podjeljuje i nalazi utjehu. Svršetak svakoga ljudskoga nadanja nalazi se tek u Bogu, tek u vječnosti koja neizbježno dolazi dovršiti ljudsku čežnju za Bogom.
Gospodine, daruj nam svoju blizinu. Ti kažeš da dolaziš. Mi se zbog toga radujemo. Daruj da naša radost bude svakodnevna, i u bolima i u slabostima, neka uvijek iščekujemo Tvoju blizinu koja neizbježno dolazi. I neka se ona
očituje na kraju našega života kada vjerujemo da ćeš nas primiti
u svoje vječne stanove gdje kraljuješ u vjekove. Amen.
