KAKO GLAZBA POMAŽE U ČOVJEKOVIM DEPRESIVNIM RAZDOBLJIMA »Pravo na optimizam«

Snimio: B. Čović
Ranije se božićne pjesme nisu u tolikoj mjeri čule iz zvučnika, čak i prije samoga početka došašća

Mnogo komentara izazivaju i ovogodišnji adventski događaji poput »Adventa u Zagrebu«, »Adventa u Zadru«, »Adventa u Splitu«…, od onih pozitivnih koji su isticali ljepote gradova, bogatstvo događanja, jela, ukrasa i glazbe do onih koji su upozoravali na nerazmjer između realnosti stanja u društvu i onoga što se događa na tim manifestacijama, pa sve do onih koji se s pravom pitaju gdje je u svemu tome Krist, kršćanstvo, bdijenje, iščekivanje… Doista, još se nikad do sada božićne pjesme nisu u tolikoj mjeri iz zvučnika čule ranije, čak i prije samoga početka došašća. Puštaju se po trgovinskim centrima, kafićima i dućanima. Masovno. A da je glazba zaštitni znak božićnoga vremena, dokaz je i to što je pjesma »White Christmas« – »Bijeli Božić« uvrštena među 100 najvećih hitova svih vremena, a vjerojatno nema čovjeka kojega božićne pjesme doslovno ne prebace u onaj osjećaj koji se naziva »duhom Božića«. Upravo se na taj osjećaj i cilja.

U priči o »Adventu u…« svi su na prvi pogled u pravu jer zašto ne promovirati grad, zašto ga ne ukrasiti, zašto se ne zabavljati…, ali se postavlja i pitanje zašto ne promicati solidarnost, uzdržljivost, skromnost, plemenitost, što nekako i više ide uz duh adventa. Neki se pitaju i zašto je »Advent u Zagrebu« u konačnici gotovo u potpunosti lišen bilo kakvoga kršćanskoga sadržaja i što je to onda uopće… Analizirajući izjave u medijima, sve se svodi na to da se adventom zapravo želi potaknuti optimizam. Prvo onaj potrošački, pa onda valjda i onaj opći. A kako su prema jednom američkom istraživanju Hrvati poprilično nesretan narod, negdje oko šezdesetoga mjesta na svijetu po indeksu (ne)sreće, možda u tome i ima nešto.

Vrijeme došašća (advent) ima prekrasnu glazbenu baštinu, Božić možda i najljepšu, a ima li išta ljepše od dijeljenja te baštine sa živim, pravim ljudima, bez posrednika?

Jasno, veliku ulogu u tom optimizmu ima i glazba; na kraju krajeva, ne puštaju je iz zvučnika da bi ljude oneraspoložili, nego upravo suprotno, a ta je činjenica idealna prilika za mali pogled na utjecaj glazbe na optimiste i pesimiste. Ima li ona stvarno takva čudotvorna svojstva, je li važno u kojem ju se kontekstu »konzumira«, ima li razlike u osjećaju zadovoljstva i sreće u tome sluša li se glazba ili se izvodi?

Činjenica da božićne pjesme u ljudima općenito izazivaju pozitivne emocije ne može se odvojiti od toga da ih se pušta već na »Adventu«. Očito je da su svi oni koji ih puštaju procijenili da je učinak tih pjesama na ljude, konkretnije na potrošače, u najmanju ruku vrlo blagotvoran. Drugim riječima, trgovci, ugostitelji i političari zapravo su agenti optimizma, oni nam osiguravaju ljudsko tzv. pravo na optimizam, pa je pitanje onda: zašto ostaje neki gorak osjećaj da su svi nakon tog »optimiziranja« u još većoj depri, svoj toj glazbi, lampicama i kobasicama unatoč?

Slušati i osjećati se bolje

Nikola Ivek iz Katoličke osnovne škole sv. Uršule objavio je istraživanje u kojem je pokušao izmjeriti utjecaj slušanja glazbe i glazbenih aktivnosti na smanjenje pesimizma učenika viših razreda osnovne škole. Kako je poznato da je takozvani pesimistični eksplanatorni stil (stav prema kojem uzroke loših događaja ljudi vide kao trajne i prisutne u njima samima i kao takve nepromjenjive) put prema depresivnim stanjima, a takvih je čak i među djecom sve više, pokušalo se izmjeriti utjecaj slušanja glazbe koja je propisana u nastavnim planovima na indeks optimizma i pesimizma. Istraživanje je pokazalo da oni koji su po prirodi pesimističniji slušanjem glazbe i sudjelovanjem u glazbenim aktivnostima postaju optimističniji, no da kod učenika s prevladavajućim optimističnim stavom optimizam slušanjem glazbe ipak ne raste. Istraživanje nije pokazalo konačne i nedvojbene rezultate o tome da će se slušanjem glazbe postati optimist niti je razotkrilo načine na koji glazba radi to što radi, nego je naznačilo da utjecaj u svakom slučaju postoji.

Dva norveška istraživača, Roysen i Varkoy, uhvatila su se pak u koštac baš s pitanjem zašto je glazba, i to konkretno za djecu, zapravo dobra i zašto ima nedvojbeno dobar utjecaj na njih. Iako su oni teorijski zahvatili golemo područje kulture, sociologije i politike, nisu uspjeli naći zadovoljavajući odgovor. Ono što su uspjeli pokazati jest da danas postoje dva pristupa glazbi, onaj u duhu posve tehničke racionalnosti – glazba se instrumentalizira za točno određene ciljeve, bez osvrtanja na to što ona sama po sebi jest, i onaj koji su nazvali ritualnom racionalnošću – glazba se promatra kao »čudotvorni«, tajanstveni lijek za razne društvene bolesti jer se naslućuje da je u njoj nešto što se zapravo ne može lako objasniti. Ali, nažalost, zaključili su da je i u jednom i u drugom slučaju riječ o dvjema stranama iste racionalnosti, one koja pragmu postavlja ispred svega ostaloga i kojoj je sve zapravo samo još jedna valuta za neku novu transakciju isticanja razuma i praktičnosti nasuprot tzv. mitologijama religijskih društava, i druge koja je pokušaj ponovnoga »začaravanja« svijeta, dakle povratka u sferu duhovnoga… A upravo je ta racionalnost zapravo izvor svega današnjega pesimizma.

Svi smo žrtve pesimizma

Stanje je danas u svim zapadnim društvima više-manje isto, dokazano za pojedinca užasno stresno i u osnovi pesimistično, pa ne čudi što ljudi reagiraju na način da žele u životu opet naći i ono pozitivno. Zato ne čudi sve primjetniji poriv kod ljudi, koji više nisu sposobni čekati bilo što, da skaču iz jednoga ushita u drugi, smatrajući da će im to povećati optimizam. Poput droge, učinak je upravo suprotan. Ali zato se božićne pjesme puštaju već krajem listopada, borovi i lampice pale se i 50 dana prije Božića, a »božićne koncerte« neki organiziraju i tjednima prije Božića. Ljudi, nažalost, ne shvaćaju da je tu i glazba i tradicija tek sredstvo za dosezanje nekih posve pragmatičnih ciljeva. A da bi mislili da tu ima nešto više – dobiju »čaroliju adventa« ili »čaroliju Božića«, što je nerijetko tek jeftini pokušaj da se specijalnim efektima pokaže da iza cijele stvari stoji nešto nazoviduhovno.

Nema jednostavnih rješenja

Na djelu je ponovno »začaravanje« koje se na kraju pretvara u pseudoduhovne prakse poput onih gatara i astromajstora iz sitnih noćnih sati na kabelskim televizijama ili rituala rođenja novoga iPhonea ili novih nastavaka neke filmske sage koja bi ljudima, kao, trebala donijeti katarzu, a sve se često svodi na truli nadomjestak istinskomu duhovnomu životu.

Tako je i ta priča s glazbom i optimizmom zapravo posve jasna. Činjenica da pesimisti postaju tek malo optimističniji, a optimisti ostaju optimisti bilo glazbe ili ne bilo, dokazuje da nema jednostavnih rješenja, a pogotovo ih nema u potrošačkoj paradigmi koja se svodi na to da su sve odnose danas jednostavno zamijenile transakcije. I to vrlo racionalno i vrlo učinkovito. Traženje pozitivnoga treba tražiti u istinskom odnosu prema ljudima, stvarima i, naravno, prema Bogu. Nema ljepše stvari koja u tome može biti od pomoći od glazbe, ali ako je ona izmaknuta iz toga zdravoga konteksta, bit će samo još jedna lampica koja će se upaliti i ugasiti i koga zapravo na kraju uopće briga.

Vrijedna je spomena i činjenica da sudjelovanje u izvođenju glazbe ima dokazano mnogo veći učinak na čovjekovu psihu od samoga njezina slušanja. A danas je upravo u sudjelovanju problem, sve je manje domaćih okupljanja u kojim se pjeva i svira, sve je teže ljude motivirati na participaciju u zborovima, klapama, folklornim društvima. Ljudi žele gotov proizvod, lijepo upakiran, svjetlucav i po mogućnosti jeftin, da ga se s manje grižnje savjesti može brzo odbaciti i zamijeniti drugim. Vrijeme došašća (advent) ima prekrasnu glazbenu baštinu, Božić možda i najljepšu, a ima li išta ljepše od dijeljenja te baštine sa živim, pravim ljudima, bez posrednika? Ako ne nizašto drugo, onda za barem crticu više optimizma.