»Promjene koje se događaju sve nas više potiču da unutar vjeronauka promišljamo i djelujemo u sve većim izazovima pluralnosti, globalnosti i multireligioznosti«, rekla je, otvarajući skup, voditeljica projekta »Religiobraz« prof. Ružica Razum s Katedre religijske pedagogije i katehetike KBF-a u Zagrebu, a tijekom konferencije održano je 13 predavanja stručnjaka iz različitih područja iz više zemalja. Govorilo se o interkulturnoj kompetenciji (vjero)učitelja, dijalogu vjere i znanosti, religijskoj dimenziji interkulturnoga odgoja, važnosti i mogućnosti interkonfesionalne suradnje…Između katehetskoga i religiološkoga pristupa – učenja religije te učenja o religiji – novi plan i program katoličkoga vjeronauk za niže i više razrede osnovne škole aktualan od rujna ove godine izabrao je srednji put, tzv. učenje od religije. Građa ne polazi od objektivno posredovanih sadržaja, nego je usredotočena na osobne kompetencije koje učenici trebaju steći, na individualne potrebe i interese učenika, ističe bečka teologinja i vjeroučiteljica dr. Marianna Komáromi. Nastavnik mora voditi računa kako reagirati na specifičnosti pojedinih razreda i škola i sadržaje ne smije ukalupiti, nego ih prezentirati u odnosu na tragove religioznosti koje učenici imaju, uz želju da im se pomogne taj sadržaj prevesti u njihov jezik.
Religijski je odgoj, kao i obrazovanje, u domeni njemačkih saveznih država. On je konfesionalan u većini pokrajina, osim u onima bivše Istočne Njemačke. Katolici su u Njemačkoj manjina, ima ih oko 30 posto i velik je izazov odnos prema onima koji se nazivaju »nepripadajućima« prema bilo kojoj religiji, smatra prof. Hans Mendl iz Passaua. Cilj jest da se i dalje obrazuju oni koji se sami nazivaju religioznima, ali isto tako ne žele se izgubiti iz vida oni koji pohađaju školu i želi im se približiti religijsko obrazovanje. Oni ne smiju biti misionizirani, ali moraju moći razumjeti kako čovjek zamišlja religiju i kakav odnos prema religioznosti može uspostaviti. Često i »katolički učenici« nisu posve katolički, imaju fluidan identitet, pa je zato važno njegovati dijalog.
Uspostavljen je »slabi« konfesionalni model religijskoga obrazovanja. Organizacija predmeta »religija« spada na državu, a religijske zajednice imaju tek djelomičan utjecaj. Sadržaj religijskoga obrazovanja usmjeren je na odnos učenika prema vlastitoj religiji, svijet religija i dobar život, analizirali su dr. Valentina Mandarić i Gordana Barudžija. Polazi se od toga da je religija pitanje kulture, identiteta i doprinosa u promicanju temeljnih vrijednosti. Predmet je obvezatan bez mogućnosti izuzeća, njegov je status pravno definiran u Ustavu, a nudi se i alternativni predmet »životna pitanja i etika«. Vjeroučitelje imenuje država. Predmet želi učenika upoznati s njegovom vlastitom religijom i finskom duhovnom tradicijom, ali i uvesti učenika u područje drugih religija te mu pomoći da razumije kulturno i humanističko značenje religija.
U jednoj od najsekulariziranijih zemalja svijeta predmet religija provodi se kao nekonfesionalna nastava i obvezatan je za sve učenike tijekom devet godina osnovne škole, a u srednjoj školi učenici biraju vjeronaučni sadržaj. U prenošenju znanja oslonac nije teologija, nego religijske studije, zaključak je analize dr. Denisa Barića i dr. s. Ane Thee Filipović. Iako je predmet nekonfesionalan, upoznavanje kršćanstva – osobito luteranske tradicije – zauzima važnu ulogu jer je ono oblikovalo povijest, kulturu i vrijednosti švedskoga društva. No predmet pridonosi razumijevanju i drugih tradicija i kultura, a to pruža temelje za suočavanje s ksenofobijom, potiče razvoj poštovanja i tolerancije, odgoj za temelje demokratske vrijednosti te pridonosi društvenoj koheziji i miru. Predmet religija povezan je s ostalim odgojno-obrazovnim sadržajima.
Jedna od rijetkih zemalja koje nemaju obvezno religijsko obrazovanje u školama, odnosno ono je svedeno na minimum, jest Slovenija, jer kako navodi dr. Janez Vodičar iz Ljubljane, u toj zemlji »vrijedi ‘sloboda od’, nitko nema pravo suočiti osobu s religijskim pitanjima u javnosti«. Čak ni u katoličkim školama koje financira država ne provodi se nikakav religijski sadržaj, on se može održavati tek poslije nastave. Pouka o religijama tek kao izborni predmet »religije i etika« nudi se posljednje tri godine osnovnoškolskoga obrazovanja, no izabire ga mali broj djece te se on provodi u nekolicini škola. Taj je sadržaj usmjeren više na povijest i simboliku religija. Stoga je osmišljen i od Europske unije financiran on-line program »EDUC8« koji jača otpornost djece i mladih na radikalizaciju i polarizaciju kroz religijsku edukaciju izvan škole.
Bog i čovjek, Biblija, religiozni jezik, etičke i religijske vrjednote – u središtu su predmeta »učenje katoličke religije« koji se provodi kao obvezatan izborni predmet s mogućnošću izuzeća. Religiozni odgoj u službi je ciljeva škole koja treba promicati odgoj utemeljen na vrijednostima, on je ponuđen svim učenicima, pa i onima koji nisu vjernici ili ne prakticiraju vjeru jer je otvoren za sve one koji žele razmišljati o velikim problemima čovječanstva i kulture. Religiozni je odgoj i kulturni odgoj, a važan je kulturni i odgojni vid religijskoga obrazovanja. Zanimljivo je što se nudi onima koji ne pohađaju taj konfesionalni model obrazovanja: boravak u alternativnom razredu, aktivnost pod vodstvom nastavnika ili bez njega (u srednjoj školi), kao i odlazak iz škole u vrijeme vjeronauka.
