Nerijetko je čuti da su hrvatski velikani nepravedno zapretani ili namjerno zagareni u suvremenoj slici svijeta – što god pritom označavale riječi mi, velikani i slika. Tako su i obljetnice velikoga kardinala Stepinca podjednako često povod rasvjetljavanjima njegova djela pred onima koji u svjetlost ne vjeruju koliko i podgrijavanjima njegova lika među onima koje zanima tek požar. Nažalost, naš je Stepinac nerijetko još uvijek Stepinac samo za nas, no ne i za sliku svijeta – tako glasi dijagnoza boli koja hrvatske katolike muči otkako se kardinalov duh rastao od tijela.
Promotri li se ustroj duha jednoga naroda – to je kultura! – dijagnoza se ipak razjašnjava. Svaku kulturu, naime, čine neodvojivo povezane vrjednote, sporazumi i tvorevine. Primjerice, blagovaonski stol pojedinačna je tvorevina koja otjelovljuje društveni sporazum da se jede sjedeći uspravno – sporazum utemeljen u sveopćoj vrjednoti svetosti zajedništva za stolom. U temelju opisane bolesti leži upravo manjak tvorevina. Postoje, doduše, nebrojene biografije, hagiografije i monografije o povijesnom, duhovnom i političkom Stepincu. No one još ne dovode do sporazuma. Svaka od tih tvorevina, naime, priča raznovrsne priče, a sporazum je jedinstvena priča. Njega može utemeljiti tek tvorevina koja je i sama priča: književnost.
Jednostavnije rečeno, Stepinac je neispričana priča hrvatske kulture. Poštenije rečeno, Stepinac je njezina nepročitana priča. Brojna domaća (pa i svjetska!) književna djela koja su mu posvećena u podjednakom su broju nepročitana.
Posljedice te bolesti pronaći će se u iskrivljenim pogledima na književnost; ali i protuotrovi za njih kriju se u knjigama. Upravo će zato o knjigama dalje i biti riječi. Jer Stepinac još može postati dijelom slike svijeta – dovoljno je da njegova priča postane naša. A za to je treba pročitati – i dalje prepričavati.
Prepričavanje je u iskonu proze; Stepinčev pak iskon u prozi objelodanjen je tek 1993. Tad je, naime, objavljeno najstarije književno djelo koje ga se dotaknulo – »Kardinalova ljubav« Janka Matka, napisana gotovo dvadeset godina prije nego što je Stepinac postao kardinalom. Kratak je to roman u kojem Stepinčev nesuđeni vjenčani kum opisuje blaženikov život od djetinjstva u Krašiću do razvrgnuća zaruka s Marijom Horvat radi svećeničkoga poziva. U klasičnoj trivijalnoj maniri najslavniji je pučki pisac minuloga stoljeća pribilježio sjećanja na Lojzeka prije nego što je postao velečasni, preuzvišeni i uzoriti. Tu je i korijen svih nevolja toga djela.
Sjećanje je, naime, plošnije od svih moći razuma: ono sve osim onoga koji se prisjeća sravnjuje s vlastitom neumitnom susljednošću. Stepinac Matkova sjećanja najrazumljiviji je te stoga i najneuvjerljiviji književni Stepinac. On je radina naivčina kojega sam pripovjedač izvlači iz procjepa između jednako nemilosrdnih savjesti i stvarnosti. Čak se ni blaženikov susret s vlastitim pozivom ne zbiva bez posrednika – svećenika. On je sudbinski u pravu, kao što je i Lojzek sudbinski – dobar. Sav svijet stane na dlan; u dlan je sve već upisano.
Matkov se pogled na književnost može prispodobiti znački: prijenosna je to slika neke stvarnosti kojom se čovjek ponosi. U tome i jest zamka: ona predmet ponosa svodi na mjeru svoga nositelja. Znamenita i ukrasna, no plošna i neznatna – opis je koji osim za Matkovu književnost vrijedi i za značku sa Stepinčevim likom kojom se mnogi vole kititi. Oprječan je lik ocrtala Nevenka Nekić već na prvim stranicama svoga romana »Kardinalovo srce«. Oslobođeno od pristranosti sjećanja raznolikošću pripovjedačkih rakursa, Alojzijevo obnovljeno svećeništvo u nje odsijeva i moću činjenica i dražju čuda. Stepinac tu nije tek simpatična regionalna marioneta, nego spiritus movens naroda. A takvoga se ne može staviti u zapučak. Želi li ga tko upoznati, mora uza nj hoditi. To je, uostalom, i svrha pripovijedanja.
Svrha pak drame od antike se promatra u olakšanju duše – bilo onom koje je tragičnom uzvišenošću pročišćava bilo onom koje je komičnom uniženošću ogoljuje. Srednjemu putu između tih dviju krajnosti – modernoj građanskoj drami – priklonio se filmski redatelj Zvonimir Berković u svojim »Trima razgovorima«. Među dramoletima koji uprizoruju posljednje susrete Vladka Mačeka s Pavlom Karađorđevićem, Miroslavom Krležom i Alojzijem Stepincem svojom se maštovitošću ističe upravo Stepinčeva »Ispovijed«. No što je Matku sjećanje, to je Berkoviću mašta: moćno oruđe koje lako postaje oružje samouništenja.
U memoarima koji bilježe da je malo katoličkih biskupa koji su kardinalski položaj zaslužili kao Stepinac Maček jednom rečenicom spominje kardinalov posjet njegovu kućnomu pritvoru u sam sumrak NDH. U toj marginaliji Berković je uočio prigodu da u svojevrsnu građansku ispovjedaonicu uvede Stepinca – kako će Mačekova inkvizitorska taktika prokazati, društvenoga polutana koji svoju političku krzmavost nadomješta molitvom. Zavidnom dramaturškom vještinom polemičar se Berković u nezavidno papirnatu liku uzoritoga pokornika zakašnjelo razračunava s nečistom savješću čitava hrvatskoga naroda, dočim je Maček sve što je tomu narodu preostalo od čista obraza: nesvrstanost, neshvaćenost, nebitnost.
Berković u svom književnom djelu vidi zvono; glazbalo čiji je zvuk oskudan, ali prodoran. Ono može najaviti sve, od pastirske idile do požarne uzbune, kako već naloži diktat neumoljive sadašnjosti. Bez vlastita duha, osuđeno je parazitirati na izopačenjima tuđega duha kao njihova osuda.
Suprotnim putom od te mjedi što ječi udario je Ivan Bakmaz u drami »Stepinac – glas u pustinji«. Umjesto da se bakće manihejskom idejom povijesti kao sraza dobra i zla, Bakmaz duhovnu borbu izmješta onamo kamo ona pripada: u srce čovjekovo.
Kardinalove riječi, općepoznate gotovo do ravnodušnosti, u tim prizorima poprimaju novo značenje pod svjetlom njegove doživotne borbe – napastovanja dvojice istinskih zloduha.
Zlodusi se – uostalom, svi dusi – istjeruju i prizivlju pjesmom (to je i molitva). Svrha je to od koje poezija ne može pobjeći: da se čovjekov duh njome isprazni od sebe sama i primi od tuđega duha, dobro ili zlo. Površan će ili samodopadno prodoran uvid to pražnjenje duha lako zamijeniti s bljuvanjem žuči. Novinaru Predragu Luciću to se zbivalo u glavnini njegova stihovanja, pa tako i u uratku naslovljenom »Nećemo bratstvo i stepinstvo«. No za razliku od suspektnih suvremenika i svakodnevnih apsurda koji su pali žrtvom njegova prostačenja, Lucić se ne obara izravno na omraženoga mu kardinala. On ga rabi kao zrcalo licemjerja onih vjernika koji su spremni zbog odgode Stepinčeve kanonizacije potpisati stihove te tvorevine (ne zovimo je pjesmom) upućene Papi: Stoput nam je draža šizma / Od tvojega komunizma.
Luciću uvida nije nedostajalo: taj puritanski psovač vidio je zlo posvuda oko sebe. Fanatički uvjeren da je smisao pisanja da bude zrcalo koje će svijetu pokazati njegovu vlastitu okrvavljenu i iskreveljenu sliku, zaboravljao je da to zrcalo katkad valja okrenuti i prema sebi. Inače onaj koji ga drži postaje suroviji od onih koje pokušava očovječiti. To je tajna istinske književnosti: ona jest zrcalo, ali ne takvo kojim se spaljuju suhe travke, nego takvo koje podsjeća čovjeka na vječno zelenilo zasađeno u njemu. Rijetko je tko to uviđao poput kardinalova imenjaka i suvremenika, previđenoga kometa međuratnoga pjesništva, Viktora Vide. U »Željeznom zastoru« napisanu znakovite 1950. Vida sanja uskrsnu gozbu na kojoj se njegovoj obitelji pridružuje Stepinac. Slušajući kardinalove riječi od čistoga oprosta, gledajući bjelinu koja se posvuda prostire, pjesnik jede kruh i plače. Nemoguće je i zamisliti ljepši kraj pjesme, njezina pisanja i čitanja: susret koji rađa obraćenjem. No takav susret sa Stepincem daleko je od nemogućega. Za nj je dovoljno – otvoriti knjigu.