Sv. Pavao temelj za shvaćanje kršćanskoga braka vidi u Kristovoj ljubavi prema Crkvi, koje se vrhunac očituje u pashalnom misteriju muke, smrti i uskrsnuća. Ta ljubav postaje model za odnose u braku.
»Susrećući Božju ljubav u Kristu, čovjek ne doživljava samo što je prava ljubav; u isto vrijeme i nepobitno doživljava da on, grješnik i sebičnjak, ne zna istinski ljubiti. Obraćeno srce… i obraćena pamet mora(ju), u toj situaciji, ponovno naučiti što je zapravo ljubav« (H. U. von Balthasar). Kristovo pashalno otajstvo kao uzor ljubavi bračnim supružnicima ne obuhvaća samo ljubav, koja ide dotle da se žrtvuje i predaje do umiranja, nego i rađanje iz smrti novoga, uskrsnuloga života. U Crkvi se, prema Pavlu, sada ostvaruju i umiranje i uskrsnuće Isusovo (Rim 6). I u braku se to ima događati. Po tome je brak sjećanje na Kristovo predanje za Crkvu i na njegovo uskrsnuće. Umiranje i uskrsnuće u zajedništvu s Kristom zakon je kršćanske ljubavi, a onda i bračne ljubavi. Bračni drugovi koji žive u vjeri i od vjere imaju iskustvo da umiranje donosi novi život. Rađanje i odgajanje djece prema Božjim zapovijedima jest umiranje sebičnosti, ali iz toga umiranja nastaje novi život, novi član ljudske i crkvene zajednice, nova radost. Nošenje i strpljivo podnošenje tereta jedni drugih, prema poticaju sv. Pavla (Gal 6, 2), i u braku znači umiranje; ali tim umiranjem supružnici često jedno drugomu pomažu da uskrsnu na novu ljubav. Osim rađanja i odgoja djece i strpljiva prihvaćanja i nošenja tereta jedni drugih, mnoga druga umiranja prisutna su u bračnom životu: promjene koje sa sobom život nosi, a koje se s godinama sve teže podnose, bolesti, klimakterij, smrt najbližih, sve do onih stanja koja za sobom ostavljaju duboke rane: nevjernost, napuštanje, rastava… Ali i mnoga uskrsnuća, mnoga iskustva novoga života, nove radosti plod su takvih umiranja, koja su prihvaćena i življena u vjeri. Umiranje sebi i prihvaćanje križa svakodnevice u vjeri, ljubavi i nadi rađa nutarnjom radošću i mirom.
Ipak pashalni misterij umiranja i uskrsnuća, koji se proživljava u jedinstvu s Kristom, nije zatvoren u zemaljski život. Ne razrješava se svako umiranje uskrsnućem ovdje. Ima umiranja kojima se ne vidi odgovarajuća klica života. No vjernici gledaju u onostranu budućnost: imaju vjeru i nadu u vječnost gdje je uskrsnuli Krist. Kršćanin stoga po snazi milosti, po pomoći Duha Svetoga, već sada može živjeti u toj nadi i nalaziti utjehu, snagu i smisao u ovom danas.
