Abraham, otac vaš, usklikta što će vidjeti moj Dan. I vidje i obradova se. (Iv 8, 56)
Makar su mane i krjeposti nevidljive, ipak ostavljaju vidljive tragove. A baš se po njima razlučuje značaj svakoga doba. Naime, krjeposti su nalik svrdlima, a mane maljevima; pa ako su krjeposti doba prodorne, a mane krhke, tragovi će na licu zemlje biti maleni, ali duboki. No ako su krjeposti tupe, a mane čvrste, tragovi će biti plitki, no veliki. Doba u kojem se čovjek namjesto istinskom slikom predstavlja mnoštvom plošnih avatara doba je koje se tek pretvara da je raznoliko; jer ni ta mu prijetvornost nije raznolika.
Premda je u Pismu poglavito znakom luđaka, osmijeh ponekad naglašava i prijetvornost. Židovi su Samarijance prezirali kao neznabošce zaodjenute u Zakon osobito pošto su ismijali obnovu jeruzalemskoga hrama, a bezbožnoga Heroda, koji ga je pred smrt ismijao, sam je Isus bio nazvao lisicom, najprjetvornijom među životinjama. No Bogu se u lice podsmjehnuo i prvi starješina izabranoga naroda. Zbog svoje starosti Abraham je Božje obećanje potomstva shvatio kao šalu. Na to će ga svojim imenom sjećati sam Izak – »Nasmijani«.
Kada se spominju starješine, rijetko se tko sjeti da među njima ima i žena. A upravo je po srodnosti s Abrahamovom ženom Sarom Marija stekla naziv Kraljice Patrijarha. Kao i Sari, Bog joj je obećao potomka izvan svih očekivanja. No, za razliku od Sare, ona to nije dočekala s podsmijehom, nego s pitanjem. Time je potvrdila da duhovni dar predstojništva, biljeg patrijarha, ne počiva na prethodništvu u vremenu ili prednosti po važnosti, nego na prostodušnosti vjere. Marija je po Kristovu rođenju postala kraljicom raznolika Abrahamova potomstva; no vidjevši joj prostodušnost u Kristovu začeću, i sam se patrijarh obradovao. Do smijeha.
