Vrat ti je kao kula Davidova, za obranu sagrađena: tisuću štitova visi na njoj, sve oklopi junački. (Pj 4, 4)
Mnijenja se mijenjaju hitrije nego riječi. Za prijašnja su – ne zato i bolja – doba junaci odreda bili ljudi spremni šutke podnijeti smrt za ono u što su vjerovali. Za sadašnje – ne zato i gore – doba junaci su odreda ljudi spremni tek nepodnošljivo zboriti o onome što vjeruju dok im riječi ugrožavaju živote – drugih. Junačka je odvažnost tako spala na smjelost – spremnost da se čini ne ono što je važno, nego ono što se ne smije: ocrnjivati druge, obezvrjeđivati istinu, oskvrnjivati sam jezik. Sjeme junaštva, što je nekoć obećavalo žetvu mira, danas rađa tek plodovima rata.
Rat je, za današnjega čovjeka, jedina zamisliva okolnost u kojoj bi zablistao štit. No za stare je Židove od svih okolnosti to tek najnemirnija. Čak i kada je već iščezao Salomonov hram, Židovi su se prisjećali kako ga je kralj uresio s dvjesto većih i tristo manjih zlatnih štitova, a njegov ih je sin Roboam nakon što su opljačkani nadomjestio štitovima od bronce. No premda nisu bili od kovine, nego od šiblja presvučena kožom, i obični su ratnički štitovi vazda blistali. Pismo, naime, svjedoči da su ih izraelski junaci premazivali – uljem.
Premda nije mogla primiti pomazanje uljem vlastito kraljevima, Marija je primila onoga koga to ulje označava – Duha Svetoga. Zato joj i pripada kraljevsko dostojanstvo, kojega se spominje zaziv »Tornju Davidov«. A usporedba s tornjem dopada ju zbog štitova kojima je bila prekrivena: to su svi oni trenutci kada se u njezinoj nepomućenoj hrabrosti odrazio mir Božji. I pred Šimunovim gorkim proročanstvom i pod gorčinom križa u kojoj se ono ostvarilo Marija je – šutjela. Od viška riječi hrabrost se muti. Ulje Duha izlijeva se šutke.
