Mlada animatorica Ana Marija Horvat, odnedavno i instruktorica u Bjelovarsko-križevačkoj biskupiji, pastoralna je vijećnica i angažirana vjernica u župi sv. Mihaela arkanđela u Zrinskom Topolovcu, općini na tromeđi Bjelovara, Koprivnice i Križevaca. Od malih je nogu uz župnika Milana Kerša koračala svijetom duhovnosti. Svoje aktivnosti vodi onako, naglašava, kako ju vode darovi Duha Svetoga.
Ana Marija rođena je 6. kolovoza 2001. u Koprivnici. Kako majka Ane Marije dolazi iz maloga mjesta Donjega Maslarca, u kojem je otac Ane Marije imao strica, bilo bi čudno, ističu u obitelji Horvat, da se među njima nije dogodila kemija. Majka Jasna, djevojački Mikles, rođena u Koprivnici, te otac Dalibor, rođen u Bjelovaru, zbog povezanosti obitelji, upoznali su se rano, još kao djeca. Kasnije su se sretali na zabavama i druženjima, što je 1999. godine završilo brakom. Jasna je završila srednju pedagošku školu i više poljoprivredno obrazovanje u Križevcima te radila u struci, a Dalibor se nakon završene srednje škole nastavio baviti obiteljskim poslom. Danas Jasna obavlja dužnost načelnice općine Zrinski Topolovac, a Dalibor radi u obiteljskoj pilani. Podižu djecu u Daliborovoj obiteljskoj kući. Rođeno im je dvoje djece: kći Ana Marija i sin Andrej. Ana Marija je studentica druge godine međunarodnih odnosa i diplomacije, a Andrej je završio prvi razred srednje drvodjeljske škole u Zagrebu.
»Obitelj mi je davala vjetar u leđa, a svećenik me upoznao s vjerom«, pripovijeda Ana Marija. »Moji su kod kuće prakticirali vjeru, išlo se u crkvu za blagdane, ponekad nedjeljom, ali nikad nije bilo veće povezanosti s Crkvom. Kada je počela škola u Zrinskom Topolovcu, na naše satove vjeronauka dolazio je ondašnji naš župnik Milan Kerš.
Kako je u našem mjestu uvijek bilo puno aktivnosti i župnik je imao obveza, meni je znala pripasti uloga da zamijenim njegovo mjesto u nastavničkoj stolici. Malo je to bilo mimo zakona, ali kako smo na selu bili u maloj školi, svi su uskakali i provodili programe u najboljem mogućem pogledu. Bila mi je zanimljiva ta uloga učiteljice vjeronauka pa sam se polako, uz nagovor svećenika, uključila i u ministrante. Iako nam je župnik stalno govorio kako djevojke ‘ne smiju’ ministrirati, bio je osuđen na nas nekoliko jer su nas muški ministranti napustili. Bilo je u župi puno organiziranih slavlja i raznih zadataka, kao što je prodavanje Glasa Koncila nakon mise. Pamtim da sam uvijek prodala sve primjerke novina. Polako sam odrastala i, svakim korakom naprijed, dobivala sam nove zadatke«, govori mlada instruktorica animatora.
Osnovnoškolsko obrazovanje Ana Marija Horvat završila je u Rovišću, a zatim je upisala opći smjer gimnazije u Bjelovaru. Svjedoči kako je priprema za primanje sakramenta krizme kod nje bila »prekretnica«. »Pripreme za sakrament potvrde nisu mi bile jednostavne. Najteže je bilo razgovarati i iznositi svoje mišljenje jer otvorenost može dovesti do ranjivosti. Dosta je bilo razmišljanja, rasprava o zanimljivim temama i mnogobrojnih susreta uoči pripreme za nacionalni susret mladih u Vukovaru koji su me oblikovali i uvukli u crkvenu zajednicu. Drugačijim sam očima vidjela djelovanje živoga Boga u svojim redovima, vidjela sam kako samo sa zajednicom možemo ići naprijed i rušiti bedeme, kako samo ljubav povezuje najmanjega i najvećega čovjeka«, pripovijeda Ana Marija.
Nedugo je nakon toga župnik Kerš Anu Mariju potaknuo da pohađa program »Mladi za mlade«. Odmah je, kako svjedoči, pristala i upustila se u još jednu avanturu, iako je već bila aktivna u nizu aktivnosti u školi (sudjelovala je i na Vjeronaučnoj olimpijadi), ali i na razini općine i nevladinih udruga. Govoreći o animatorskoj edukaciji, kaže: »Tamo sam upoznala mnogo mladih koji su bili slični meni. Bio je to znak da je to jedan od mojih poziva. Program mi je dao dosta ideja kako mlade privući u Crkvu: kako igrama zabaviti djecu, kako razgovarati s odraslima, kako se otvoriti mladima da bismo pridobili njihovu pozornost, kako osobno sazrjeti, kako prihvatiti sebe u novoj ulozi, kako učiti od starijih i kako ući u tu avanturu s Duhom Svetim. Nakon programa u mojoj je župi došlo do promjene svećenika, kojemu sam sva sretna prezentirala što bih sve mogla i kako imam veliku želju raditi sa župljanima. S nama je danas župnik Mato Šarić.«
Počeli su sa susretima za sakramente, župnim hodočašćima, crkvenim zborom, a Ana Marija svakih nekoliko tjedana u svojoj je župi okupljala mlade na razne načine. »Shvatila sam kako je bitno podariti im nešto svjetovno da bih ih usmjerila duhovno, i to je ono što mladima danas treba. Mogu sa sigurnošću reći da sam uživala u satima provedenim s mladima na svim susretima kroz koje smo prošli. S kolegama animatorima provodim prekasne dane u kojima, zabavljajući i sebe, mlade ‘privodimo’ Crkvi. I tako već nekoliko godina.«
Upisala je studij međunarodnih odnosa i diplomacije u Zagrebu i upravo je uspješno završila drugu godinu, a usto su počele i neke nove aktivnosti kojima se s oduševljenjem i velikim entuzijazmom bavi: od predsjednice mladeži do tajnice u Konjičkom klubu »Zrinski«, voditeljice pastoralnoga vijeća u župi, članice savjeta mladih, članice odbora za komunikaciju i edukaciju, članice povijesne postrojbe HV Bjelovarski graničari husari 1756. »Imam dosta toga, ali sve se uspije ako se želi i ako postoji duh koji te vodi. Jedna od ljubavi je ljubav prema konjima koju zajednički dijelimo moj dečko Stipan Trogrlić i ja. Sretno sam zaljubljena neko vrijeme i veselim se zajedničkim trenutcima u budućnosti. Naravno da je moj dečko bio ministrant. I dalje djeluje u svojoj župi sv. Ane u Bjelovaru. Jer kako bi bilo da nemamo istih ljubavi. Jedno za drugo smo tu, potičem ga kako bi i on mogao biti animator jer ima ono nešto što mladi vole. Kada imamo razne radionice s konjima, jer držimo i konje, djeci pružamo razne aktivnosti, ali i crkveni nauk koji u prirodi daje drugu dimenziju. Nedavno sam završila dodatni program za animatore s kojim ću moći i djelovati u oblikovanju novih animatora. Svi mladi u mojoj biskupiji punim plućima pripremaju se za susret koji nam dolazi u rujnu, a to je Susret hrvatske katoličke mladeži u Bjelovaru. Da imam straha pomalo od svega, imam, ali mislim da zajedničkim snagama i zajedničkim srcima možemo napraviti puno toga prekrasnoga na njivi Gospodnjoj.«
