Eurosong je i ove godine u potpunosti ispunio svoja očekivanja kao parada kiča, predvidljivosti i estetskoga gulaša upakiranoga u spektakularnu scenografiju, svjetlosne efekte i općenito vrhunsku produkciju. Više od natjecanja pečat je stavila Madonna sa svoje dvije pjesme, »Like a prayer« i »Future«, sa svojega posljednjega albuma. Izbor pjesama s mnogo simbolike, što skrivene, što otvorene. Osim što je najavljena kao kraljica, došla je s tijarom na glavi i uz zvuk crkvenih zvona, sva u crnom, u grandioznoj inscenaciji crkve u plamenoj crvenoj boji, s dva zbora zakukuljenih »redovnika« koji pjesmu započinju gregorijanskim pjevanjem. Madonna, nenaviknuta na takav način izvedbe, intonacijski se potpuno pogubila pa je cijela ta pjesma prošla u nekom čudnom dvozvuku u rasponu od četvrt tona, zapravo poprilično užasno. Most na drugu pjesmu nastao je prostiranjem Madonne onako kako to rade svećenici na Veliki petak, nakon čega su scenu preplavile crne i bijele figure s plinskim maskama na licu i cvijećem u kosi, koje su plesale dok je Madonna recitirala stihove upućene svećenstvu ili duhovnim autoritetima općenito, a nije do kraja jasno ima li koga osim kršćanskih jer se u pozadini vrte slike svećenika, redovnika, biskupa itd. Aluzija je jasno ograničena na pedofilske skandale, ali i na religije kao tobožnji izvor svega zla na svijetu. Pa kaže Madonna: »Oni su tako naivni – misle da nismo svjesni njihovih zločina. Znamo, ali jednostavno nismo spremni djelovati. Oluja nije u zraku, ona je u nama. Ja vam želim pričati o ljubavi i usamljenosti. Ali sada postaje prekasno. Ne možete li čuti izvan svojih Vrhovnih kapuljača vjetar koji počinje zavijati?« Uto je Madonna dahnula u svoje plesače i oni su se pobacali po podu. Sve je naravno začinjeno s ljubavnim parom koji sa scene odlazi sa zastavama Izraela i Palestine, da bi sve bilo u ime mira, naravno. Onoga tko imalo poznaje Sveto pismo i crkvene obrede može samo proći jeza. No Madonna je najavljena kao kraljica europske i svjetske glazbe. Osim kritika zbog malo falša pokupila je nepodijeljene ovacije zbog svoje svevremenske i mirotvorne poruke. Među reakcijama na hrvatski neprolazak najviše je zazvučala reakcija Ksenije Urličić koja je izjavila da je razočarana europskim glazbenim ukusom. A tko uopće i kako formira taj ukus?
Da je kojim slučajem hrvatski filozof i muzikolog Ivan Focht (1927. – 1992.) danas živ, sasvim bi sigurno bio vrlo nesretan koliko je njegovo djelo pogodilo u bit krize umjetnosti i krize duha danas. Tako on u svojem eseju »Hegel i kraj umjetnosti« kaže da je »problem što se velika većina proizvoda koji se danas pogrešno i nezasluženo imenuju i prihvaćaju kao umjetnost, zapravo svodi na tehniku«. »Temeljiti gubitak moći koncentracije, koji je suvremenoga čovjeka pogodio usred čela, neumoljivim pasivno-prešutnim kriterijem i nepokolebljivom negativnom selekcijom udaljava od njega sve što koncentraciju pretpostavlja i traži – dakle i pravu umjetnost. Umjetnost mu postaje dosadna, ona ga gnjavi i ugnjetava. Pa ipak, i u takvoj se nalaze dijelovi koji su mu interesantni. Mogli bi se izvaditi (‘Zašto se mučiti s cijelim romanom? Napravimo iz njega izbor’). To, razumljivo, obratno djeluje i na samu koncepciju djela, tako da mu je vecě u začetku suđeno da postane ono što od njega ljudi i očekuju – ‘digest’, izvadak. Čovjek je fragment, djelo je fragment; buducěi da suvremeni pojedinac ne podnosi uspostavljanje i rekonstruiranje zadane cjeline i jedinstva te praćenje umjetničke logike koja dijelove povezuje i objedinjuje, on u ruke više takvo nešto cjelovito i ne dobiva; serviraju mu se samo krhotine.«
Početkom devedesetih, u vrijeme kad je Focht umro, četvrta industrijska revolucija tek se pomalo rađala, internet, mobilne komunikacije, umjetna inteligencija. Što bi rekao da živi danas kad je tehnologija premrežila apsolutno sve sfere ljudskoga života, kad se ljudski rod po nekima nalazi na pragu transhumanoga doba? O glazbi i umjetnoj inteligenciji tek se odnedavno počelo intenzivnije promišljati. Kako ljudi slušaju glazbu i kako formiraju svoj glazbeni ukus danas najmanje ovisi o njima samima. Glazbeni ukus danas formira vrlo sofisticiran stroj. Ako je nekada glazba bila »plemenska«, dakle pod utjecajem manjih skupina ljudi koji su po nekoj liniji homogeni (selo, grad, država, pokrajina), pojavom masovnih medija ona postaje globalna. No do pojave pametnih telefona lokalni utjecaj na glazbu još uvijek je bio glavna okosnica formacije glazbenoga ukusa. Nakon toga, prema mišljenju mnogih, ta vrsta utjecaja zanemariva je i kao takva potpuno je izbačena iz marketinških strategija kompanija koje proizvode i distribuiraju glazbu.
Prema podatcima Američkoga udruženja glazbenih izdavača, u 2018. već treću godinu zaredom industrija raste, i to po stopama od 12 posto, četiri puta brže od američke ekonomije, a 75 posto prihoda od kolača vrijednoga 9,8 milijardi dolara dolazi od streaming-servisa. Drugim riječima, glazbenoj industriji taj se pristup jako isplati. A o kakvu je pristupu zapravo riječ?
Riječ je o implementaciji umjetne inteligencije u distribuciju i reklamiranje glazbe. Kako je slušanje glazbe postalo manje društvena, a više individualna aktivnost, većina je sluša na mobilnim uređajima, umjetna inteligencija na temelju njegovih glazbenih preferencija slušatelju predlaže sljedeću pjesmu, izvođača ili glazbeni broj. Softver za distribuciju digitalne glazbe »Spotify« primjerice prati ne samo izvođače, vrstu glazbe, nego i tonalitete, raspoloženje, akorde, vokalni stil, boju glasa izvođača, sve ne bi li »pogodio« pjesmu koju bi slušatelj mogao htjeti čuti iduću. I društvene mreže implementiraju slične algoritme i korisniku kroje reklame koje ga navode na točno određen proizvod. Ako se netko čudio famoznoj GPDR uredbi o čuvanju privatnosti koja je unijela toliko cirkusa početkom 2019. godine, ona je upravo rezultat toga da se doskoči umjetnoj inteligenciji koja prikuplja podatke od korisnika da bi se filtrirali oni koji su osjetljiviji zbog moguće dostupnosti hakerima ili drugima koji bi ih mogli zloupotrijebiti. Međutim, ta je borba unaprijed izgubljena jer da bi se mogli koristiti većinom servisa na internetu, korisnici prihvaćaju uvjete korištenja usluge i podatke o sebi svjesno daju onima koji im pružaju uslugu. Naravno da korisnici s time pristaju i na to da im u hiperprodukciji primjerice glazbe izbor vrši stroj umjesto njih, što je isto tako nešto što većina vidi kao dobru stvar. I vjerojatno su dijelom u pravu, ali dijelom jako griješe.
Prvo treba znati razliku između dviju vrsta umjetne inteligencije. Jedna je obična, zovu je još uska, »narrow AI«, a druga je opća, tzv. AGI – »artificial general intelligence«. Prva radi relativno jednostavne zadaće, temeljene na unaprijed zadanim parametrima, druga međutim predviđa i uči, dakle sposobna je za samorazvoj. U glazbenoj industriji već se radi na novim aplikacijama koje su nadišle običan, uski AI. Danas tako postoje aplikacije koje mogu skladati glazbeni komad, napisati tekst glazbe, neke mogu čak napraviti i »omot« za pjesmu po tekstu i raspoloženju. Postoje trenutačno stotine malih startup-tvrtki koje razvijaju te aplikacije. Jukedeck, Amper Music, Aiva, WaveAI, Melodrive, Amadeus Code, Humtap, HumOn, AI Music, Mubert, Endel i Boomy samo su neke od njih, a nude gotovo sve, mogu skladati same ili mogu biti asistenti skladatelju. Neke, poput Aive, hvale se da su njihove aplikacije skenirale sve skladatelje od Bacha, Mozarta i Beethovena do modernih pop-izvođača da bi stvorile matematičke obrasce po kojima su te skladbe skladane. Uzimajući u obzir taj bazen ideja, sposobna je sama skladati po željama korisnika.
Te tvrtke svoje tržište traže u takozvanoj pozadinskoj glazbi (kafići, restorani, prodajni centri, videoblogovi, reklame) gdje korisnici ne žele plaćati autorska prava ili skupe autore ako mogu dobiti slušljivu glazbu za 2,99, ili primjerice u industriji videoigara, svagdje gdje se traži jeftina i lakodostupna glazba. Ali što to radi glazbi uopće? Postoje veliki pobornici umjetne inteligencije, optimisti koji smatraju da će AI spasiti svjetsku ekonomiju, iskorijeniti glad, bolesti, stvoriti svojevrstan raj na zemlji. Postoje katastrofičari poput poznatoga izumitelja i vlasnika »Tesle« i »SpaceX programa« Elona Muska, koji već godinama upozorava da je AGI veća egzistencijalna prijetnja za čovječanstvo od nuklearnih bomba ili klimatskih promjena. Logike ima u argumentima jednih i drugih. Iako Musk u izjavi da je prebrz i nekontroliran razvoj AI-ja »prizivanje demona kojega ne ćemo moći kontrolirati kad dođe« misli na to da će AI nekako preuzeti svijet otprilike kao u nekom znanstveno-fantastičnom filmu. Prizivanje demona dobro opisuje opasnost AI-ja, ali na onoj drugoj, duhovnoj razini. To se može vidjeti na primjeru Madonnine glazbe i njezina crnoga rituala. Umjetnost koja postaje čista tehnika je antiumjetnost, tek sluškinja za svijet koji ispunjenje vidi u »raju na zemlji«, kojemu u slučaju Madonne smeta samo duhovni dio čovjeka. »Slijepi ste, probudite se«, šapuće na kraju pjesme. Tehnologija je prepuna prečica, daje dojam moći, dojam znanja, dojam smisla, dojam ljepote jer se za toliko stvari ne treba pomučiti, treba samo posegnuti. Ali ako nije sluga, postaje gospodar. Focht je dao vrlo tmuran opis kraja umjetnosti. Za njega nije problem što »umjetnik« prodaje izmet u konzervi, za njega je problem što postoje oni koji to kupuju. Problem AI-ja nije što on postoji, nego što će čovjek s njim napraviti. Ako ga rabi da bi dodatno mrvio duh i tijelo, prizvat će demona kako Musk kaže, onoga koji krhotine prodaje kao cjelinu. AI od krhotina nečije osobnosti pokušava stvoriti priču o njemu, od krhotina sve napisane glazbe na svijetu pokušava stvoriti novu glazbu, onako kako Madonna od krhotina ideja pokušava napraviti ideologiju. Ali sve to na kraju jednostavno zvuči bez veze. Na kraju je čovjek ipak slobodan odabrati.
