KAKO JE U IZVANREDNIM OKOLNOSTIMA DJELOVALA KUĆA ZA ŽRTVE OBITELJSKOGA NASILJA CARITASA ZAGREBAČKE NADBISKUPIJE »Rekli su mi da od danas počinje moj bolji život«

Foto: Shutterstock
»Caritasova sigurna kuća za mene nije bila samo ustanova, nego moj dom u kojem smo djeca i ja bili sigurni, bezbrižni i sretni«, posvjedočila je dugogodišnja žrtva obiteljskoga nasilja i jedna od korisnica Kuće za žrtve obiteljskoga nasilja

Unatoč izvanrednim okolnostima u koje su se u ožujku i prosincu ubrojile i posljedice potresa u Zagrebu i Petrinji, Caritas Zagrebačke nadbiskupije nije ni jednoga dana uzeo stanku u pomaganju žrtvama obiteljskoga nasilja. Uz 13. obljetnicu osnutka Kuće za žrtve obiteljskoga nasilja zagrebački je Caritas Glasu Koncila poslao podatke da je u 2020. godini njihova sigurna kuća zbrinula 26 žena i njihovih 32 djece. Za sve njih trebalo je i osigurati prehranu, odjeću, obuću, higijenske potrepštine, školski pribor, zdravstvenu i duhovnu skrb, po mogućnosti i financijsku potporu, a nekima i medicinska pomagala. Za djecu školarce također je trebalo osigurati sredstva kojima će redovitu nastavu pratiti »na daljinu«. Dobro je znati podatak i da je od ožujka 2008. godine sigurna kuća zbrinula 537 žena i djece žrtava nasilja.

»Trenutačno je u kući smješteno 17 korisnika – šest žena i jedanaestero djece. Najviše možemo primiti 19 korisnika, koji nam dolaze rješenjem Centra za socijalnu skrb ili policije. Smještaj može trajati do šest mjeseci, a samo iznimno do godinu dana. Troškove boravka korisnika u kući dijelom financira Ministarstvo rada, mirovinskoga sustava, obitelji i socijalne politike, dijelom Caritas Zagrebačke nadbiskupije, a dijelom se pokriva donacijama«, rekla je obiteljska savjetnica i voditeljica Caritasove sigurne kuće Ljiljana Karlović.

Priprema za život nakon obiteljskoga nasilja

Na raspolaganju su žrtvama i socijalni radnik i psiholog. Korisnicima se tako pruža i stručna psihosocijalna potpora, savjetovanje, individualni i grupni rad, pomoć u odgoju djece te pomoć u učenju i pisanju školskih zadaća. Za budući samostalan život korisnica i njihovu ekonomsku neovisnost od posebne je važnosti to što im Caritas pruža i mogućnost karijernoga savjetovanja te nastavak školovanja ili prekvalifikaciju kao pomoć za lakše zapošljavanje i veću konkurentnost na tržištu rada. Od 2014. godine Kuća za žrtve obiteljskoga nasilja provela je sedam takvih projekata, za koje je uspjela privući sredstva Europske unije i Zagrebačke županije – »Obrazovanjem do sigurnosti«, koji se odvijao u tri dijela: »I sadašnjost ima smisla«, »ONA – Osnaži se, napreduj i angažiraj« te »Mala škola odvažnosti«. Za obitelji koje nakon izlaska iz kuće ostaju na području Zagrebačke nadbiskupije osigurana je naknadna skrb u obliku pomoći u hrani, odjeći, obući, higijenskim potrepštinama, namještaju i školskom priboru, savjetodavna pomoć i, po potrebi, novčana pomoć.

»Zahvaljujući Caritasu riješila sam se zlostavljača«

Zagrebački je Caritas poslao i svjedočanstvo jedne žrtve obiteljskoga nasilja koja se u sigurnu kuću sklonila prije nekoliko godina. Nakon što joj je prošle godine dijagnosticiran tumor Caritas je preko svoje kuće uspio organizirati pomoć kako bi njezina djeca mogla neometano nastaviti školovanje. »Zahvaljujući Caritasu, riješila sam se zlostavljača, a budući da sam veliki borac, riješit ću se i tumora i opet ću raditi za svoju djecu i sebe«, rekla je nekadašnja korisnica Caritasove sigurne kuće, koja je predstavljena kao Vanja. »Caritasova sigurna kuća za mene nije bila samo ustanova, nego moj dom u kojem smo djeca i ja bili sigurni, bezbrižni i sretni, a stručni tim kao moja obitelj jer oni su uvijek bili tu kad god mi je bilo potrebno da me netko sasluša, savjetuje, pomogne. Zahvaljujući njima, vratila sam samopouzdanje, vjeru u sebe«, svjedoči Vanja. Obiteljsko nasilje trpjela je šest godina, a nakon što se javila Centru za socijalnu skrb njegovi su je djelatnici uputili na Caritasovu sigurnu kuću. »Prva pomisao bila mi je da ne ću biti prihvaćena zbog moje pravoslavne vjere, ali me u vezi s mojom vjerom i nacionalnošću nitko nikada nije ništa pitao«, opisala je Vanja sumnje i strahove s kojima se susretala na početku novoga života nakon obiteljskoga nasilja. »Kada smo moje troje djece i ja stigli u sigurnu kuću, pozvana sam u ured da porazgovaram sa stručnim timom kuće. Kada sam im ispričala što smo sve djeca i ja doživjele od nasilnika, i da sam godinama zlostavljana na razne načine, rekli su mi da je to sve iza mene i da od danas počinje moj bolji život, da će se sve riješiti. Tada mi je to zvučalo kao lažna utjeha. Sigurna sam bila da to govore da me utješe. Tada sam bila psihički loše, samopouzdanje davno izgubljeno, utučena, izgubljena… Za sebe sam mislila da sam nitko i ništa jer to sam iz dana u dan godinama slušala. Moja su djeca bila prestrašena u tolikoj mjeri da su se svakoga bojala i nikomu se nisu približavala.« Djelatnici Caritasove sigurne kuće bili su uz Vanju i u trenutku prvoga susreta s nasilnim suprugom na sudskom ročištu. Kada je tražila stan i posao, djelatnici sigurne kuće bili su na raspolaganju, a pomogli su joj i kod pravnih zavrzlama prilikom upisa djece u vrtić. Infrastruktura Caritasove sigurne kuće u nekoliko je navrata i financijski pomagala Vanji, kao i mnogobrojnim drugim ženama žrtvama obiteljskoga nasilja koje su se odvažile samostalno krenuti u novi život. (ME-SM)

IZVORGlas Koncila br. 11/2021.
Prethodni članakSTARIJI I NEMOĆNI KAO ŽRTVE SUSTAVA U FILMU »JAKO MI JE STALO« Višestruka prijevara
Sljedeći članakI SLUŽBENA JU MEDICINA VEOMA CIJENI Ljekovito lišće, sok i kora breze