KAKO JE ZAVOD SV. JERONIMA U RIMU POSTAO »HRVATSKI« Josip Pazman – požrtvovni radnik za hrvatsku stvar

Josip Pazman - požrtvovni radnik za hrvatsku stvar

Društvena uloga svećenika, kako kulturna i socijalna tako i politička, bila je sve do kraja Drugoga svjetskoga rata mnogo naglašenija nego danas. Jednu od takvih važnih uloga imao je teolog, filozof, sveučilišni profesor i političar Josip Pazman.

Rođen je 18. veljače 1863. u Pakracu, gdje je pohađao pučku školu, zatim gimnaziju u Požegi i u Nadbiskupskom sjemeništu u Zagrebu, maturiravši 1883. Na kolegiju »Germanico-Hungaricum« pri Papinskom sveučilištu »Gregoriani« u Rimu filozofiju je doktorirao 1887., a teologiju 1890. Diplomiravši još crkveno pravo, vratio se u Zagreb, gdje je predavao klasičnu filologiju na Nadbiskupskom sjemeništu, a od 1894. moralno bogoslovlje na Bogoslovnom fakultetu, kojega je dvaput bio dekan. Godine 1900. ponovno je u Rimu bio ravnatelj Zavoda sv. Jeronima. »Ubrzo nakon imenovanja, kao opunomoćenik hrvatskih nad/biskupa, podnio je kardinalu Vannutelliju nacrt papinske bule kojom se ukida kaptol svetojeronimske crkve i osniva Hrvatski zavod u Rimu, te donosi nacrt statuta Zavoda. Papa Lav XIII. je 1. kolovoza 1901. apostolskim pismom pod naslovom ‘Slavorum gentem’ dokinuo kaptol, a gostinjac je pretvoren u svećenički zavod za hrvatski narod« (I. Zvonar).

Promicatelj katoličkog tiska

No uskoro je zbog protivljenja Ugarske, Italije i Crne Gore uklonjen atribut »hrvatski« iz imena Zavoda. Zbog pritisaka Pazman se potkraj studenoga 1901. vratio u Zagreb. Predavao je moralno bogoslovlje na Bogoslovnom fakultetu u Zagrebu, a 1912./13. obnašao je dužnost rektora Sveučilišta.

Urednik, pisac i prevoditelj, izniman je doprinos dao u obrani hrvatskih državnih prava i zagovoru da Zavod sv. Jeronima u Rimu ponese hrvatsko ime.

Istaknuo se kao urednik i promicatelj katoličkoga tiska i organizator. Godine 1897. osnovao je Marijinu kongregaciju za učenike Kraljevske gornjogradske gimnazije u Zagrebu te s Josipom Celinšćakom objavio knjige namijenjene članstvu »Kongreganist« 1912. i »Kongreganistica« 1921. »Nakon toga počele su se osnivati kongregacije i u drugim hrvatskim gradovima« (I. Zvonar). Godine 1904. preuzeo je uređivanje »Katoličkoga lista« te je bio suosnivač Hrvatskoga katoličkoga tiskovnoga društva, koje će izdavati dnevnik »Hrvatstvo«, a 1905. suosnovao je i kulturno-zabavnu udrugu Hrvatski katolički kasino. Kao posebni prilog »Katoličkoga lista« pokrenuo je 1910. s Edgarom Leopoldom »Bogoslovsku smotru«, koja će 1912. postati samostalni časopis. Uređivao ju je do 1919. Uređivao je u dva navrata i »Glasnik Sv. Josipa« (1895. – 1900. i 1923. – 1925.).

Pravaš i borac za hrvatska prava

U politiku se uključio »kao član skupine oko lista ‘Hrvatstvo’ (1904. – 1910.), koja je zagovarala aktivno uključivanje katolika u politički život« (A. Biočić). Ta se skupina početkom studenoga 1906. povezuje s Hrvatskom radničkom zajednicom pa nastaje Hrvatska kršćansko-socijalna stranka prava, a poslije se združila s frankovačkom Strankom prava. »Dr. Josip Pazman dušom je i tijelom odan hrvatskoj narodnoj stvari. Duboko vjerujući kršćanin i vjerni sin katoličke crkve, on je, rodjeni Hrvat, prionuo u zreloj muževnoj dobi uz stvar stranke prava«, zapisalo je »Hrvatsko pravo« 1916. Na njezinoj listi iste je godine izabran zastupnikom u Hrvatski sabor u novogradiškom kotaru. Kada je »Jugoslavenski klub zastupnika u Carevinskom vijeću u Beču 30. svibnja 1917. zatražio ujedinjenje svih zemalja Austro-Ugarske Monarhije u kojima žive Slovenci, Hrvati i Srbi u samostalno državno tijelo pod žezlom Habsburško-lorenske dinastije«, on ju je, kao i vrhbosanski nadbiskup Stadler, odbio podržati, iako su to učinili mnogi utjecajni svećenici. Gorljivo se zauzimao za hrvatsku državnopravnu suverenost, pa je s tim ciljem bio 1918. primljen kod cara i kralja Karla IV. Također je zagovarao jedinstvo Hrvata i Slovenaca.

Zajedno s predsjednikom Stranke prava dr. Vladimirom Prebegom 27. veljače 1919. potpisao je prosvjed protiv sastava Privremenoga narodnoga predstavništva, istaknuvši da »je ono bez volje i pitanja naroda ustrojeno« te ono stoga »nije i ne može biti zakoniti ustavni predstavnik hrvatskoga naroda i hrvatske države«. Na Blagovijest 1919. uhićen je i bez podizanja optužnice zatvoren do 27. veljače 1920., zajedno sa Stjepanom Radićem, koji je o tome pisao. Zbog političkih pritisaka umirovljen je 1919. Od 1923. bio je župnik u župi sv. Petra u Zagrebu.

Govorio više jezika

Govorio je i pisao latinski, talijanski i njemački. Osim u periodicima koje je uređivao, objavljivao je u »Hrvatskoj«, »Sacerdos Christi« i svetojeronimskoj »Danici«. Uz članke o moralnim pitanjima, pisao je o raznim temama: emancipaciji žene, moralnoj naravi rata, hipnotizmu, uporabi glagoljice u bogoslužju, raznim filološkim pitanjima. Tu su i prikazi knjiga, polemike i osvrti na razne novinske članke i dr. Za Društvo sv. Jeronima napisao je »Život Blažene Djevice Marije, presvete Matere Božje« 1898./99., »Život sv. Josipa: po sv. pismu, po predaji sv. otaca i po nekim piscima« 1900. i »Crkvene naredbe o zabrani i censuri knjiga ili Tumačenje apostolske konstitucije Officiorum ac munerum« 1904. Osobito je važan njegov prijevod »Zakonika crkvenog prava« 1917.

Umro je 5. prosinca 1925. u Zagrebu. U rodnom Pakracu podignut mu je spomenik.

IZVORGlas Koncila br. 8/2020.
Prethodni članakOBNOVA IZVORNE ČOVJEKOVE SLIKE Božji restauratorski zavod
Sljedeći članakDOKUMENTARAC O GLASOVITOM MONS. JOSIPU DEVČIĆU Zaštitnik umjetnina