Potresi koji u posljednje vrijeme pogađaju Hrvatsku krizni su, traumatski događaji koji su dotaknuli većinu stanovništva, bez obzira na njihov zemljopisni položaj; događaj koji je pogodio cijele zajednice i istodobno nanio štetu velikomu broju ljudi.
U tim situacijama većina ljudi otežano se nosi i suočava s traumatskom situacijom, pri čemu uobičajeni načini nošenja sa stresom postaju manje učinkoviti. Osoba je u krizi izrazito ranjiva, preplavljena osjećajima, misaono smušena, što otežava uspješno suočavanje s kriznom situacijom.
Važno je napomenuti da se psihološke i emocionalne reakcije mogu javiti neposredno nakon traumatskoga događaja, ali te reakcije mogu biti i odgođene i javiti se mjesecima nakon traumatskoga događaja. Te su reakcije posve normalne i očekivane, i na sreću u većine ljudi s vremenom prolaze, postaju sve manje prisutne i sve se rjeđe javljaju. No u određenoga broja ljudi traumatski događaji ostavljaju intenzivne posljedice koje uvelike utječu na njihovo svakodnevno funkcioniranje, narušavajući u znatnoj mjeri kvalitetu življenja. Kako im pomoći?
Najčešće tegobe koje će osjećati osobe pogođene potresom su pojačana pobuđenost (npr. iznenadni zvuk ili zvuk koji podsjeća na potres, iznenadni dodir osobe mogu u osobe izazvati reakcije kao da se potres upravo sad događa – sklanjanje ispod nosivoga zida, bijeg prema izlaznim vratima, nekontrolirano trzanje i sl., pretjerano usmjeravanje na zvukove, promatranje predmeta radi provjere tresu li se, mrdaju li se i sl.), ponovno proživljavanje traumatskoga događaja (nametajuće misli vezane za potres, noćne more, osjećaj da se ponovno zatreslo iako potresa nije bilo i slično), izbjegavanje situacija i događaja koji podsjećaju na traumatski događaj (npr. izbjegavanje odlaska na spavanje u spavaću sobu jer se potres dogodio dok je osoba spavala), anksioznost, depresivnost (nakon što je potres okrenuo pojedinčev život naglavačke javlja se osjećaj bespomoćnosti, gubitka kontrole, napetosti, umora, iscrpljenosti i nesanice, smanjen je interes za svakodnevne aktivnosti i za životna zadovoljstva, javljaju se razdražljivost i poteškoće u koncentraciji i dr.), intenzivan strah od budućih potresa koji može prerasti u fobične oblike ponašanja, simptomi koji su vrlo slični simptomima PTSP-a (u pojedinih ljudi ti simptomi ne će proći sami od sebe, nego će se razviti klinička slika PTSP-a koja će zahtijevati stručnu pomoć).
Oporavak od takvih traumatskih događaja nije brz i zahtijeva vrijeme. To je proces koji je obilježen boljim i lošijim danima. Dijelom je spor zato što ljudi koji su izgubili sve u potresu, koji se nemaju kamo vratiti, kojima se promijenio izgled mjesta koji je većinom u ruševinama imaju stalni podsjetnik na proživljeno iskustvo, i većinom svoje snage usmjeravaju na rješavanje primarnih potreba i potreba za sigurnim stanovanjem. Dom znači zaštitu, sklonište, sigurnost, obiteljsku koheziju. Gubitkom doma gube se sve te značajke. Kad se dogodi potres, ljudi se moraju prilagoditi novoj okolišnoj stvarnosti (srušen dom, razrušeno mjesto pogođeno potresom i sl.) koja generira psihološku neravnotežu.
Razumijevanje emocija i normalnih odgovora koji slijede nakon katastrofe ili drugoga traumatičnoga događaja može ljudima pomoći da se bolje nose s vlastitim osjećajima, mislima i ponašanjem.
Razumijevanje da su intenzivni ili nepredvidivi osjećaji normalni i očekivani, da su tjeskoba, razdražljivost, ubrzano kucanje srca, osjećaj gušenja i znojenje uobičajene reakcije, može olakšati suočavanje s traumatskim događajem. Također, pojačana osjetljivost na okolišne čimbenike poput sirena, koja dovodi do osjećaja straha, sasvim je normalno ponašanje. Posebno je važno to da su te reakcije i stanja normalni, očekivani i prirodna su reakcija organizma na prijeteću situaciju njihovu životu i integritetu.
Na sreću, većina je ljudi otporna i s vremenom se mogu učinkovito oduprijeti većini nedaća i negativnim emocionalnim stanjima. Uobičajeno je da ljudi nekoliko mjeseci nakon završetka katastrofe nastavljaju sa svojim radom i životom kao i prije katastrofe.
Osoba može poduzeti brojne korake kako bi uspostavila emocionalnu dobrobit i stekla osjećaj kontrole nad životom.
Vrijeme je najbolji iscjelitelj, a osobe koje su bile žrtve ili čak svjedoci traumatičnoga događaja trebaju si odvojiti vrijeme za »disanje«, da otpuste ono što se dogodilo i dopuste si da se osjećaju tužno, da tuguju ili oplakuju gubitke. Svaki pojedinac treba vremena da se uvjeri kako je normalno doživljavati takve reakcije s obzirom na prirodu traumatičnoga događaja, i nikako osoba sebi ne smije zamjerati što se tako osjeća. Sve to uključuje i strpljenje u »borbi« i suočavanju s negativnim emocijama koje prevladavaju. Socijalna potpora ključna je komponenta u oporavku od katastrofe, a članovi obitelji i prijatelji mogu jedni drugima biti vrlo važan resurs. Razgovor o emocijama, osobito s ljudima koji su imali isto ili slično iskustvo, može pomoći osobi da uvidi da nije sama u procesu suočavanja i da su emocije više-manje prisutne u većine ljudi. Dakle, umjesto da pojedinac pokušava odgurnuti i izbjeći takve teme, treba sebi dati dopuštenje i priliku za razgovorom o teškim i mučnim temama. Ignoriranje emocija i izbjegavanje razgovora o njima ne će rezultirati time da negativne emocije nestanu, nego upravo suprotno. Što ih osoba teži dublje potisnuti, one se vrate u još jačem intenzitetu.
»Neaktivan i besposlen« um ponovno će »oživjeti« uznemirujuće misli i sjećanja. Stoga je bolje biti zauzet određenim aktivnostima što je više moguće. Pomaganje drugima, osobito onima koji su više stradali u potresu, »budi« altruizam i pridonosi emocionalnoj dobrobiti. Takvo prosocijalno ponašanje pridonosi razvoju osjećaja vlastite vrijednosti. Ponovljeni potresi koji se nastavljaju i nakon »glavnoga« potresa produljuju traumatsko iskustvo, osobito stoga što potresi dolaze iznenada, bez upozorenja, onemogućavajući predvidljivost, a time smanjuju osjećaj kontrole. Stoga je bitno uspostavljanje rutine i povratak uobičajenim aktivnostima (u mjeri u kojoj okolnosti dopuštaju) poput jedenja u određeno vrijeme, spavanja i buđenja u redovitom ciklusu, što može u određenoj mjeri pridonijeti stvaranju kontrole nad životom i svakodnevnim aktivnostima. Prihvaćanje promjene i okolnosti koje se ne mogu mijenjati može pomoći osobi da se usredotoči na okolnosti nad kojima ima kontrolu i koje može mijenjati. Bavljenje nekom aktivnošću koja opušta može ubrzati zacjeljivanje emocionalnih rana. Ljudi često nakon proživljenih katastrofa i drugih traumatskih događaja »zaboravljaju« redovito uzimati hranu i vodu, što je nužno u trenutcima kad je organizam iscrpljen. Održavanje zdravih stilova života od velike je važnosti. A osobito je važno izbjegavati čitanje vijesti, intenzivno prelistavanje portala s vijestima o potresu, upotrebu raznoraznih aplikacija koje izvještavaju o potresu, uključivanje u razne društvene mreže koje prenose vijesti o katastrofi i slično.
Psihološke posljedice ne moraju biti ograničene samo na pojedince koji su bili izravno izloženi katastrofi, nego osjećaj ranjivosti mogu iskusiti i osobe koje su neizravno pogođene. I one mogu iskusiti sve negativne emocije kao da su bile u »epicentru« zbivanja.
U ovoj situaciji kad se traži velika osjetljivost i razumijevanje za osobe pogođene potresom, kad empatije i instrumentalne potpore nikad nije dosta, osoba ne mora biti isključivo psiholog kako bi pružila podršku. Strpljenje, razumijevanje, suosjećanje, empatičnost i izravna pomoć u organizaciji svakodnevice samo su neke aktivnosti koje može svatko učiniti.
STRES
Kako prepoznati stres?
Stres je postao predmet svakodnevnih razgovora; često prijatelji, kolege i članovi obitelji govore da imaju probleme u suočavanju sa stresom, iskazujući osjećaje poput napetosti, preplavljenosti i razdražljivosti te da su na rubu da izgube kontrolu nad ponašanjem.
Stres je reakcija tijela na bilo koji podražaj, bio on pozitivan ili negativan. Posvuda je i utječe na sve ljude, ali su načini nošenja sa stresom različiti. Za nekoga pojedina situacija može biti izazov, a za nekoga drugoga izvor stresa; određene tehnike nošenja sa stresom za jednu osobu mogu biti učinkovite, a za drugu neprihvatljive.
Općenito govoreći, osoba je pod stresom kad se osjeća preplavljeno nizom situacija s kojima se teško nosi. Pojedini stresori motiviraju i dobri su za ljude i bez njih bi ljudski životi bili poprilično dosadni i besmisleni. No kad stresor ima znatan utjecaj na tjelesno i mentalno zdravlje, odnosno kad stresor negativno utječe na život pojedinca, nije riječ o tzv. »dobrom« stresu, nego o onom koji u znatnoj mjeri negativno utječe na psihofizičko stanje osobe.
Stresni događaji na ljude djeluju svakodnevno, u većoj ili manjoj mjeri, i na njih reagiraju stresnim reakcijama, čiji intenzitet ovisi o osobnoj procjeni prijetnje i štetnosti stresnoga događaja, o uspješnosti pojedinčevih mehanizama kojima se s njim suočava, kao i o drugim osobinama. Kad je stres u pitanju, osoba će ga najčešće prevladati samostalno ili uz pomoć bližnjih te ne će trebati psihološku pomoć.
TRAUMA
Što je trauma?
Trauma, odnosno traumatski događaj, po svim je svojim obilježjima znatno različit od stresa i stresnoga događaja. Iako doživljavanje stresa i traume imaju neke svoj sličnosti poput djelovanja na emocije, misli, ponašanje i tjelesne reakcije, trauma i traumatski događaj izrazito su teško iskustvo pojedinca jer su životno ugrožavajući; osoba se osjeća bespomoćno u želji da zaštiti svoj ili tuđi život.
Trauma je događaj koji je u tolikoj mjeri zastrašujući i bolan da preplavljuje osobu i ometa njezino uobičajeno funkcioniranje. Traumatski događaj može biti prirodna katastrofa (poplave, požari, potresi) ili može biti nešto što je izazvala druga osoba, bilo namjerno (npr. napad, zlostavljanje) ili slučajno (npr. prometna nesreća). Može se reći da je trauma emocionalni odgovor na intenzivan događaj koji prijeti ili čini štetu, a šteta može biti tjelesna ili emocionalna i može biti prijetnja osobi ili nekomu tko joj je blizak. Trauma može biti rezultat jednoga događaja ili više njih tijekom vremena. Traumatsko iskustvo može utjecati na sva područja života: osjećaje, mišljenje, pamćenje, ponašanje, tjelesno zdravlje, socijalne odnose. Reakcije na traumatski događaj mogu se pojaviti odmah nakon traumatskoga iskustva, ali i nekoliko dana, tjedana, mjeseci, pa čak i nekoliko godina nakon traume.
Većina će ljudi na traumatski događaj reagirati osjećajem emocionalne otupjelosti, krivnje, snažne tuge, nestvarnosti, snažne tjeskobe, dezorijentiranosti u vremenu i prostoru, bespomoćnosti, gubitka kontrole, ranjivosti i krhkosti, izbjegavanjem socijalnih kontakata i razgovora o traumatskom događaju, pojačanom pobuđenošću, pretjeranom reakcijom na iznenadne zvukove koji podsjećaju na traumu, ponovno će proživljavati traume (noćne more, osjećaj da se trauma ponovno događa), imat će teškoće u koncentraciji i pamćenju, pretjerano lupanje srca, znojenje, smetnje u probavnom traktu, intenzivne glavobolje, povećanu razdražljivost, gubitak smisla života i drugo.
