KAKO NASTAJU MANE? Vrste i težina grijeha

Foto: Shutterstock | Teški ili smrtni grijeh čovjeka odvraća od puta koji ga vodi k onome i Onomu radi kojega je stvoren
»Smrtni grijeh u čovjekovu srcu razara ljubav teškom povredom Božjeg zakona; on čovjeka odvraća od Boga, njegove posljednje svrhe i blaženstva, pretpostavljajući mu niže dobro.

Sveto pismo naziva grijeh različitim imenima: anomia (bezakonje, zločin), addikia (krivnja, nepravda), hamartía (promašaj). Taj posljednji naziv – koji pokazuje da griješiti zapravo znači »promašiti cilj«, udaljiti se od cilja radi kojega je čovjek stvoren – možda i ponajbolje oslikava grijeh i situaciju čovjeka grješnika.

Duboki je korijen grijeha i zla u odvajanju od Boga. Grijeh se začinje u čovjekovu srcu, u njegovoj slobodnoj volji: »Iz srca izviru opake namisli, ubojstva, preljubi, bludništva, krađe, lažna svjedočanstva, psovke. To onečišćuje čovjeka« (Mt 15, 19-20). Nisu svi grijesi iste težine: postoji među njima velika razlika. Polazeći od Svetoga pisma, crkvena predaja razlikuje teške odnosno smrtne od lakih odnosno malih grijeha. »Smrtni grijeh u čovjekovu srcu razara ljubav teškom povredom Božjeg zakona; on čovjeka odvraća od Boga, njegove posljednje svrhe i blaženstva, pretpostavljajući mu niže dobro. Laki grijeh ne uništava ljubav, premda je vrijeđa i ranjava.« Potrebna su tri uvjeta da bi neki grijeh bio smrtan: da ima za objekt tešku stvar, da je učinjen pri punoj svijesti i da se uz njega svojevoljno pristalo. »Laki se grijeh čini kad se u lakoj stvari ne obdržava mjera što je propisuje moralni zakon ili kad se moralni zakon krši u teškoj stvari, ali bez pune svijesti i bez potpunog pristanka.« Laki grijeh za razliku od smrtnoga ne razara, nego »slabi ljubav i očituje neurednu sklonost prema stvorenim dobrima; priječi napredak duše u vježbanju u kreposti i vršenju moralnoga dobra«.

Jedan grijeh povlači za sobom drugi, tako se rađa mana. »Iz nje proizlaze izopačena nagnuća koja zasljepljuju savjest i iskrivljuju konkretne sudove o dobru i zlu.« Premda je grijeh uvijek osobni čin, čovjek može biti odgovoran i za grijehe što ih drugi čine kada u njima sudjeluje »izravno ili svojevoljno, naređujući, svjetujući, hvaleći ili odobravajući ih; ne prijavljujući ih ili ne sprječavajući ih«, kada je to dužan učiniti; »štiteći one koji čine zlo«. Stoga osim individualnih ili osobnih grijeha može se govoriti i o tzv. »društvenim grijesima« (KKC 1854 – 1868).

Nadalje postoje grijesi neznanja, slaboće i grijesi zloće. Grijesi neznanja ona su zla djela koja se čine iz odgovornoga neznanja. Grijesi slaboće su – kako samo ime kaže – rezultat čovjekove slabosti zbog jačine strasti ili napasti. Međutim najopasniji su grijesi zloće u kojima se zlo izravno traži i svojevoljno čini prezirući Božji zakon.

IZVORGlas Koncila br. 44/2018.
Prethodni članakMAGAZIN PRILIKA ZA STUDENI Ovčara bola – uz Dan sjećanja na žrtvu Vukovara 2018.
Sljedeći članakISPRAĆATI UZ LITURGIJSKU GLAZBU »Krist na žalu« na sprovodu?