Svi ljudi žude za mirom. U kršćanstvu mir označava puninu radosti, zdravlja, duševnoga zadovoljstva i sreće. Mir ili hebrejski »šalom« pozdrav je kojim drugomu želimo sveopće blagostanje. Ono proizlazi iz zajedništva s Bogom. Nakon uskrsnuća Isus se ukazuje svojim učenicima i pozdravlja ih upravo pozdravom mira. Nakon predanja u Otčevu volju i podnošenja muke, prihvaćanja osude i smrti, po uskrsnuću Isus donosi mir.
Kod nas ljudi to je drugačije. Mi bismo nerijetko odmah, na brzinu, htjeli posjedovati mir. Čini se da ga podrazumijevamo kao uobičajeno, čak zasluženo stanje, iako na njemu nismo ništa radili. No za mir se treba itekako potruditi. To znaju naši stari, znaju branitelji, znaju obitelji s problematičnim članovima i odnosima. Mir je plod krjeposti i za njega je potrebno strpljivo odricanje, katkada i od svojih želja i planova, te traganje za Božjom voljom u svom životu i životu obitelji. Psalmist u psalmu 119 kaže da velik mir imaju oni koji ljube zakon Božji, i u njih nema spoticanja. Zaista, mir se rađa iz ukroćenih požuda, iz žrtve za druge, iz radosnoga darivanja vlastitoga vremena, sredstava, samoga sebe za bližnjega.
U kršćanskoj se obitelji odgaja za mir međusobnim prihvaćanjem, poštovanjem, skladom i međusobnom ljubavlju. Mir je plod Duha Svetoga u našim životima. Kaže se da se vrata ljudskoga srca otvaraju iznutra. Jedino je čovjek vlasnik vlastite slobode i svoj najveći tiranin, kadar ta vrata i otvoriti. Kad god čovjek daruje milosrđe, pruža utjehu, pokazuje strpljivost, kod njega se Duh Sveti nastanjuje i daruje mu mir. To je unutarnji mir koji obuhvaća cijeloga čovjeka, zacjeljuje njegove rane, uzdiže ga nakon grijeha, liječi srce i upravlja mu korake.
Sveti Pavao nas uči da zahvalan čovjek hodi putom mira. Zaista, što je čovjek zahvalniji, što se više fokusira na ono što mu je darovano, a manje na ono što mu nedostaje, to se Kristov mir više nastanjuje u njemu.