KAKO SAMOSTANIMA SAČUVATI IZVORNU NAMJENU, A ISTODOBNO IH OTVORITI GOSTIMA? Odmor i duhovna hrana nude se na ljetovanju u samostanima

Kuća »Betanija« na Malom Lošinju
S. Hijacinta Hoblaj, Veli Lošinj: »Samostani nisu ni zidine ni zgrade, ni nekretnine kao takve. Samostane čine ljudi, redovnici koji u njima žive svoj Bogu posvećeni život.«

Otvoriti samostane vjernicima ili ih ostaviti zatvorene kao mjesta koja podsjećaju na davna zaboravljena vremena – pitanje je s kojim se sve češće suočavaju poglavari, gvardijani i provincijali koji imaju samostane diljem hrvatske obale. Svjesni činjenice da je prosječna dob hrvatskih redovnika 65 godina te da je zvanja sve manje, ali i sve razvijenije svijesti brojnih vjernika koji godišnji odmor žele provesti u skromnosti i jednostavnosti samostanskoga okruženja mira i tišine, javljaju se mnoga pitanja. Koliko su redovničke zajednice u Hrvatskoj otvorene za vjerski turizam? Je li taj pojam popularan među njima? Kako predstavnici redovnika gledaju na rad s ljudima koji uključuje komercijalnu djelatnost usmjerenu na materijalnu dobit? S kojim se izazovima susreću? Trebaju li redovnici otvoriti vrata svojih samostana po uzoru na samostane u zemljama u okruženju, kao što su Austrija, Italija ili Njemačka?

Dodatni razvoj

Neki upravo u otvaranju samostana kao kuća za odmor u vidu pastorala turizma ili vjerskoga odmora vide nit i poveznicu koja može dodatno povezati redovnike i vjernike u samostanima budući da je redovnika sve manje, a njihova zadaća evangelizacije više nije toliko raširena kao u prijašnjim desetljećima.

Fra Branko Brnas, Zaostrog: »Samostan treba biti otvoren svima. Današnji čovjek traži podršku, mir, odmor, razgovor i utjehu. Propovijedanje nije samo riječ, nego i osmijeh i stisak ruke na otvorenim samostanskim vratima.«

Zoran Mičuda predstavnik je platforme »Monastays« koja služi kao poveznica između vjernika i samostana, spona koja osigurava samostanima globalnu vidljivost te daje alate za organizaciju i marketinške aktivnosti da bi se samostani mogli posvetiti gostima. »Postoji određen broj samostana koji se bave iznajmljivanjem, ali to još nije strateški prepoznato i poduprto. Nešto se pokreće po tom pitanju, ali napredak je spor. Dodatni je razvoj moguć posebice u smjeru razvoja duhovne ponude. Valja shvatiti da ne treba privući vjernike cijenom smještaja, nego duhovnim sadržajima. Samostani ne smiju biti sinonim za ‘jeftino’ kao što je to danas prema dijelu rezervacija koje su napravljene«, rekao je Mičuda.

Na upit što priječi otvaranje samostana u turističko-duhovnom smjeru Mičuda kaže da je to prije svega pravna regulacija, jer pravna tijela Katoličke Crkve nemaju odgovarajuću zakonsku podlogu koja bi olakšala otvaranje samostana u turističke svrhe pa sve ovisi o entuzijazmu pojedinačnih poglavara. Odgovara i na pitanje koje sve izazove i probleme treba računati kada se krene u takav oblik iznajmljivanja samostana: »Potrebna su i ulaganja da se omoguće minimalni uvjeti za boravak gostiju, što se danas ostvaruje potporom provincije, kreditom ili nekim drugim načinom. Slijedi razdoblje ‘testiranja’ kroz godinu dana da se vidi kako sve funkcionira, a kada se osiguraju gosti, dolazi se do pravnih pitanja. Održivost koja je rizik na početku treba prevladati suradnjom.«

Otvaranje samostana

Kako dugoročno promišljati ideju samostana kojih je na hrvatskoj obali mnogo, a redovnika i redovnica sve manje? Samostani se najčešće daju na raspolaganje drugim redovima, župama, biskupijama, još nismo na razini prodaje samostana. »’Monastays’ zagovara da samostani ostaju u vlasništvu vjerskih zajednica i rješenje vide u otvaranju samostana, što rezultira novim zvanjima, dodatnim financijskim sredstvima za obnovu i uređenje. Nemaju svi samostani mogućnosti iznajmljivanja smještaja, ali nema smisla da samostani ostaju prazni i bez funkcije. U našem susjedstvu u Njemačkoj postoje poduzeća koja se bave pretvaranjem samostana u hotele. To nije pravi put, sve stane kada redovnička zajednica izgubi svoju karizmu i postaje komercijalna. No novac koji nije sam sebi svrha ne donosi ništa loše«, ističe Mičuda koji sa svojim timom pruža pomoć redovnicima za prevladavanje početnih zaprjeka.

Rješenje se pronalazi u digitalizaciji, edukaciji, umreženosti, zajedničkoj strategiji redovničkih zajednica, zajedničkim nastupima prema rješavanju problema, radu s mladima – sve to kako bi samostani bili prepoznati kao mjesta susreta za sve generacije i mjesta u kojima se može provesti godišnji odmor na nezaboravan način.

Brojna pitanja

Redovnica iz Družbe milosrdnih sestara sv. Križa s. Hijacinta Hoblaj kompetentna je govoriti o »vjerskom turizmu« budući da je u Hrvatskoj biskupskoj konferenciji članica Odbora za pastoral turista. Njezina je redovnička zajednica pokrenula kuću »Betanija« s duhovnim centrom za turiste u Velom Lošinju.

»U ovom vremenu u kojem živimo za redovničke zajednice presudno je da svoju karizmu ponude svijetu tako da se suvremeni čovjek tražilac smisla i duhovnosti i umoran od života može na nju nasloniti, duhovno se odmoriti i napuniti energijom za nastavak puta. Samostani nisu ni zidine ni zgrade, ni nekretnine kao takve. Samostane čine ljudi, redovnici koji u njima žive svoj Bogu posvećeni život. Postanem toga svjesna svaki put kad nama sestrama u kući ‘Betanija’ u Velom Lošinju naši gosti kažu da naša kuća bez sestara ne bi bila to što je s našom prisutnošću«, kaže s. Hoblaj i dodaje da u radu s ljudima ima mnogo nepredvidljivih elemenata te da je njihova zadaća znati se suočiti s njima kako bi se gosti i turisti dobro osjećali.

Zoran Mičuda, Zagreb: »’Monastays’ zagovara da samostani ostaju u vlasništvu vjerskih zajednica i rješenje vide u otvaranju samostana, što rezultira novim zvanjima, dodatnim financijskim sredstvima za obnovu i uređenje.«

»Kad se suvremeni turisti i vjernici odluče godišnji odmor provesti u nekom starom samostanu, oni već računaju s tim da će im smještaj biti nešto skromniji od smještaja koji pružaju drugi smještajni objekti, a time i jeftiniji. Oni to i žele i svjesno biraju takav smještaj. No ono što očekuju duhovna je ponuda i hrana. Budući da dolaze duhovnim osobama, od njih očekuju ono što na drugim mjestima ne mogu dobiti. Koliko god redovnička zajednica živjela svoju duhovnost i karizmu, ipak su očekivanja gostiju u tom smislu za nju izazov – do ovoga vremena neprepoznat kao takav. Nameću se mnoga pitanja, poput onoga što gostu pružiti, kako to oblikovati, kako prepoznati njegova očekivanja, kako ga tijekom njegova boravka u objektu pratiti«, iskrena je redovnica Hijacinta Hoblaj te kaže da svi samostani na hrvatskoj obali koji nemaju dovoljno internih stanovnika – redovnika ne moraju postati smještajni objekti za turiste.

Zaokružiti priču

Slično mišljenje dijeli i franjevac Branko Brnas iz splitske Provincije Presvetoga Otkupitelja koji kaže da se ne mora svaki samostan isključivo baviti vjerskim turizmom te da postoje i drugi načini kako očuvati izvornu namjenu samostanskoga djelovanja i postojanja, a istodobno ne zatvarati vrata novim inicijativama. Posebno je zanimljivo njegovo iskustvo kao bivšega dugogodišnjega gvardijana franjevačkoga samostana u Zaostrogu u Makarskom primorju, a sada vikara i ekonoma koji je vodio veliku borbu kako bi ga otvorio za goste.

»Samostan u Zaostrogu desetljećima prima hodočasničke i molitvene grupe te pojedince željne duhovnoga i tjelesnoga odmora. Samostan treba biti otvoren svima. Ne smijemo bježati od ljudi. Današnji čovjek traži podršku, mir, odmor, razgovor i utjehu. Propovijedanje nije samo riječ, nego i osmijeh i stisak ruke na otvorenim samostanskim vratima. Apostolat i evanđeoska istina nije samo u opominjanju, nego u bratskom susretu, zajedničkoj molitvi i skromnom objedu. Sve to nudimo svakomu dobronamjerniku u našem samostanskom prostoru udaljenom tek dvadesetak metara od prelijepe plaže i čistoga mora«, govori o. Brnas te ističe da su termini za smještaj u njihovu samostanu mjesecima unaprijed popunjeni. Posljednjih desetak godina, svjedoči, u predsezoni i posezoni dolaze gosti iz Njemačke, a tijekom ljeta osim Hrvata pristižu i hodočasnici iz Austrije, Ukrajine i Slovačke. Već početkom siječnja popune termine od početka svibnja do polovice listopada za tekuću godinu.

»Pri razgovoru o vjerskom turizmu i primanju gostiju u samostanske prostore mnogi ponajprije vide zaradu i dobitak. S druge strane dobronamjernici znaju da vrijeme i vremenske (ne)prilike nagrizaju samostan i samostanske prostore te ih konstantno treba obnavljati. Tako već godinama, a sve u suglasju i potporu Ministarstva kulture i uz punu podršku Konzervatorskoga odjela iz Splita, najveći dio prihoda ulažemo u obnovu toga spomenika kulture. Osim toga pri kraju smo dogovora s Ministarstvom financija i Poreznom upravom u Makarskoj glede osnivanja Obrta za ugostiteljstvo i smještaj u našem samostanu s poreznim plaćanjem. Uprava Franjevačke provincije u Splitu dala je punu podršku potpunoj legalizaciji turističko-vjerske djelatnosti našega samostana u Zaostrogu. Tako ćemo konačno zaokružiti zamišljenu priču: ljudima otvoriti samostanske prostore za duhovnost, mir i odmor, obostrano se oplemenjivati, a najveći dio dobivenih priloga ulagat ćemo u očuvanje ovoga kulturnoga i vjerskoga zdanja«, govori franjevac Brnas.

IZVORGlas Koncila br. 33-34/2020.
Prethodni članakLEGENDE KOJE SPAJAJU ZAPAD I ISTOK HRVATSKE METROPOLE Likovi zagrebačke Gospe koji su Savom stigli među puk
Sljedeći članakUZ OVOGODIŠNJU PORUKU MARIJINA UZNESENJA Čovjek je neugroziv