KAKO SE SLAVI USKRS IZA REŠETAKA Svećenik Topolnjak o remetinečkom zatvoru i iskustvu kliničke smrti

Snimio: L. Tripalo | Župnik Sv. Anđela u Savskom gaju i duhovnik Zatvora u Zagrebu Ivan Topolnjak

Novozagrebačka četvrt Remetinec slavna je iz ne baš slavna razloga: ondje je, naime, 1987. izgrađen najpoznatiji hrvatski zatvor. U Zatvoru u Zagrebu (kako mu je službeno ime) svoje kazne izdržavaju brojni istražni zatvorenici, čija su privođenja – pogotovo u političkim aferama – redovito predmet senzacionalističkoga izvještavanja. Zbog toga su običaja rijetki i svjesni da je riječ o zatvoru, a ne o kaznionici, što znači da se osobe u njemu uglavnom ne zadržavaju dulje od šest mjeseci. Bez obzira na trajanje, njihovo lišavanje slobode već 26 godina nastoji ublažiti novozagrebački dekan Ivan Topolnjak, župnik u župi svetih Anđela u Savskom gaju, na čijem se teritoriju zatvor i nalazi. Naime, kako zakon zatvorenicima jamči pravo na dušobrižništvo, Topolnjak svaki drugi tjedan pohađa remetinečki zatvor kako bi sa zatvorenicima i čuvarima slavio – misu. Uskrsno euharistijsko slavlje i u zatvoru je posebno svečano, zbog čega smo ga zamolili da s nama podijeli svoja iskustva iza rešetaka.

Dvije župe u Savskom gaju

»Ponekad mi se čini da imam dvije župe: jednu na slobodi, jednu u zatvoru«, govori Topolnjak u šali. »A i dušobrižništvo u zatvoru slično je radu u župi. Sve su to ljudi«, primjećuje Topolnjak upozoravajući na prevladavajuću predrasudu kako je u zatvoru sve – divlje. »I mene je isprva čudilo kako mi zatvorenici odgovaraju na misi, toliko da bih i svoje župljane ukorio jer se u zatvoru moli i srčanije nego u crkvi«, objašnjava sugovornik svoja neuobičajena liturgijska iskustva.

»Misu slavimo svake druge nedjelje u velikoj dvorani, gdje imamo oltar, liturgijske knjige i posuđe. Iz sigurnosnih razloga smije prisustvovati 10 posto ukupnoga broja zatvorenika, tako da se zatvorenici uvijek izmjenjuju. Jedno je vrijeme bilo i po 100 ljudi«, prisjeća se Topolnjak doba prije pandemije, koja polako jenjava. »Kada je započela koronakriza, obustavljeni su posjeti, pa nije bilo ni mise. Zato nas je sve oduševilo što se od početka ožujka ponovno možemo okupljati. Kad iziđu na slobodu, ljudi mi se često jave i kažu da im je zatvorska misa odmarala dušu«, govori župnik ne skrivajući zadovoljstvo što ponovno može – u zatvor.

U zatvor s radošću

Topolnjak, naime, kaže da u Remetinec ide takoreći s apetitom. »Statistički, svaki treći stanovnik Remetinca nije kriv, no dok mu se ne dokaže nevinost, mora biti ondje – dulje ili kraće, ovisno o kompleksnosti svoga predmeta. Nevini ili krivi, zatvorenici su ljudi koje je pogodilo zlo i treba im lijepa riječ«, objašnjava sugovornik, koji prije svake zatvorske mise nudi i pomirenje s Bogom. »Ispovijedam zatvorenike u njihovim sobama. Nema rešetaka između nas. A nema ni straha. Možda bude malo više osjetljivosti i ljubavi nego u redovitim ispovijedima. Znate, riječi drukčije djeluju na zatvorenike. Na svojoj su koži osjetili mnogo toga pa ozbiljnije doživljavaju što im govorim«, priznaje Topolnjak, koji je zatvorenicima na raspolaganju i za razgovor.

»Obitelji zatvorenika često me zovu da pohodim njihove bližnje u zatvoru i razgovaram s njima. Sjećam se kako sam jednoga našega političara nakon mise u zatvoru vidio obeshrabrena, s licem u dlanovima. Prišao sam mu i samo rekao: ‘Budite jaki! Ne bojte se!’ Nakon nekoliko dana sreo sam ga i u crkvi u Savskom gaju s obitelju. Pustili su ga iz zatvora. Njegova supruga došla mi je zahvaliti: ‘Prije nego što ste mu rekli ono u zatvoru, bio si je spreman svašta učiniti!’«

Dušobrižništvo za zidinama

A o čemu razgovara sa zatvorenicima? »O svemu. U zadnje vrijeme dotiče ih i Ukrajina. Objašnjavam im da Crkva nikad ne će dopustiti agresiju jer ne dopušta kršenje Božjih zapovijedi. Da ih se svi držimo, ne bi bilo ni te agresije«, ističe, dodajući kako su zatvorenici otvoreni baš za – Božje zapovijedi. »To ih se duboko tiče – toliko da jedva trepću dok im govorim. Znaju da su ondje uglavnom jer su ih i sami prekršili. Ali nastojim im i reći da nije sve gotovo. Pa i Isus je bio u zatvoru. Pravi obračun tek je gore!« pripovijeda Topolnjak i ističe da je njegova služba hod neutabanom stazom.

»Moj prethodnik Leopold Tepeš ušao je u Remetinec 1991., a ja sam ga naslijedio 1996., bez ikakve obuke. Tako je i ostalo sve dosad.« Nasuprot tomu, zatvorski je pastoral u inozemstvu na posve drugim granama. »Zatvorski kapelani imaju sobe u zatvoru, a ja dolazim u zatvor pomalo kao turist. Pati zbog toga i dušobrižništvo i liturgija. No činimo što možemo. Moglo bi biti drukčije, ali najprije bi trebalo pronaći ljude, u mom dekanatu na 12 župa ima samo 13 svećenika«, primjećuje novozagrebački dekan.

Uskrs iza rešetaka

Kolege svećenici ipak se rado odazivlju na Topolnjakove pozive na sudjelovanje u uskrsnim slavljima. »Za Uskrs i Božić i u zatvoru je svečano, čak i ručak bude bogatiji nego inače.« Naš sugovornik svjedoči kako ima nešto u zatvoru što stanovnike Remetinca potiče i na pripravu za Uskrs. »Pitam zatvorenike jesu li se odlučili na kakvu pokoru u korizmi. Više od pola ih digne ruke«, pripovijeda Topolnjak, kojemu se na zatvorskom slavlju na Uskrsni ponedjeljak redovito pridruži i župni zbor iz Svetih Anđela. »Zatvorenici znaju brojne pjesme pa pjevamo složno kao i u crkvi. Gotovo svake godine pridruži nam se biskup, a prošli je put to bio apostolski nuncij. Zatvorenici taj posjet doživljavaju kao čast, nekima to bude i prvi susret s biskupom u životu«, opisuje nam sugovornik blagdanske mise na kojima se zatvorenicima pridruže i njihovi čuvari. »Često volim to istaknuti, čovjek bi se začudio kako zatvor ima dobro osoblje.«

Ta je primjedba osobito znakovita u svjetlu zatvorskih uvjeta života, koji samo za blagdane postaju nešto veseliji. »Kad god uđem u zatvorsku sobu, pomislim – ne daj Bože nikomu. Ljudi žive po troje ili četvero u sobičcima s krevetima na kat i otvorenim sanitarnim čvorom u kutu. Ne znam kako bih ja to izdržao«, opisuje Topolnjak uvjete u kojima žive ljudi svih pozadina. »Najveći dio dolazi iz nesređenih obitelji, gdje roditelja nema ili su rastavljeni. Ima i Hrvata i stranaca koji se zateknu u ilegali. Uglavnom su to ljudi mlađe i srednje dobi, no nedavno sam sreo i jednu gospođu od 80 godina.« U zatvoru boravi i mnogo ovisnika, a najmanje je onih o kojima se najviše govori – onih koji izvan zatvora žive urednim životom. »Izlazak iz Remetinca mnogim zatvorenicima donosi nove nevolje. Nakon što odleže svoje, nemaju posla, a zbog stigme zatvora teško ga i dobivaju, pa se vraćaju u krugove u kojima su i prije bili. To nije samo njihov problem. To je problem društva«, upozorava zatvorski duhovnik.

Zatvorenika pohoditi

Razvoj modernih zatvorskih sustava umanjio je rizike od bijega zatvorenika, no donio je i nove zaprjeke. »Zatvorenici su danas uglavnom posve izdvojeni iz društva pa je mnogo teže prema njima gajiti djelo milosrđa na koje Isus poziva«, opisuje Topolnjak. I mediji često dolijevaju ulje na vatru. »Imao sam raznoraznih susreta s novinarima. Znali su mi izvrtati riječi, pa bi pisali ‘robijaši’ umjesto ‘zatvorenici’. Pa nisu to robijaši! To su ljudi potrebiti Božjega milosrđa poput nas. Ja se nastojim prilagoditi njihovim jadima jednako kao i u svojoj župi. Ako smo kršćani, moramo to biti svaki dan. Ne možemo odabirati svoje prigode.«

Kakav je osjećaj »ustati od mrtvih«?
Zatvorski duhovnik Uskrs slavi na osobit način otkako je u 22. godini proživio nesvakidašnje iskustvo – kliničku smrt. »Bilo je to jedne nedjelje 1969. Spremao sam se s drugim bogoslovima poći na Dinamovu utakmicu kad su me uhvatili neopisivi bolovi u trbuhu. Odmah su me odveli na kirurgiju u Vinogradsku. Tri sam dana bio u bunilu s visokom temperaturom, a stanje mi se toliko pogoršalo da mi je svećenik Luka Depolo već udijelio bolesničko pomazanje. U jednom trenutku osjetio sam da mi je došlo vrijeme umiranja: ruke više ne rade, noge više ne rade, tijelo ne radi, ali duša – živa živcata. Iziđem iz sebe, a tijelo ostane kao hrpa kamenja. I dođem u nebo, u svjetlo. To su takve boje kakve u životu nikada nisam vidio: žarke, tople, lijepe, nježne. Ostao sam zaslijepljen. U tim bojama čuo sam krasno klicanje, veselje kakva na zemlji nema. Tada je preda mnom proletio čitav moj život. Činilo mi se da više ništa ne mogu popraviti. Najedanput sam čuo prekrasan glas koji mi je rekao: ‘Kada ne ćeš ući, vrati se!’ Liječnici su me dotad već bili proglasili mrtvim i pokrili plahtom. Zaprepastili su se kada sam ju sa sebe maknuo i zatražio da me puste jer sam zdrav. Kada sam se vratio u bogosloviju, kolege su bili za večerom. Popadale su im žlice iz ruku kad su me vidjeli jer im je Depolo bio rekao da sam gotov. Otada nema toga tko bi mi mogao opovrgnuti uskrsnuće mrtvih. Ja sam ga već na neki način doživio«, rekao je Topolnjak.