Poštovana, hitno mi je potrebna pomoć. U uredu su se počele šaputati glasine o meni koje apsolutno nemaju veze s istinom. (…) Znam i tko ih širi. Razmišljala sam da okupim sve kolegice iz ureda i da pred svima suočim osobu s lažima koje širi o meni. No nemam hrabrosti ni snage to učiniti. Osjećam se ranjeno i poniženo, a ako ništa ne učinim, čini mi se da je još gore. Što biste mi savjetovali?
Velika većina ljudi barem se jednom u životu našla u društvu u kojem su se razmjenjivale »provjerene« informacije o npr. poznatim osobama i njihovu privatnom životu ili o osobama koje toga časa nisu prisutne poput zajedničkih prijatelja, poznanika, šefova. I vrlo je mali broj osoba koje nikad nisu aktivno sudjelovale u navedenim aktivnostima. Takav se oblik komunikacije karakterizira kao ogovaranje koje oslikava brojne trenutke ljudske komunikacije. Jedan je nepoznati autor istaknuo: »Kad bi svi ljudi znali što jedni o drugima govore, na svijetu ne bi bilo ni četvero prijatelja.« Također, ne postoji osoba koja nije barem pasivno sudjelovala u ogovaranju; a slušanje neistina i nereagiranje istovjetno je aktivnu ogovaranju.
Zašto ljudi ogovaraju? Najčešće radi razbijanja dosade, stvaranja »ugodne« atmosfere, kao alatke za započinjanje razgovora i stvaranje odnosa, a nerijetko i s ciljem da se nekomu napakosti, naruši mu se ugled. Ogovaranje može započeti kao bezazlena šala, prepričavanje određenih situacija iz nečijega života, širenje izmišljotina, uvrjeda i klevete. Stoga ogovaranje može biti na kontinuumu od najobičnijega uveseljavanja društva pa sve do klevete koja je neosporno kažnjivo djelo. Poneko se ogovaranje može prihvatiti kao zabavno ako ne zadire u intimu ogovarane osobe i ne vodi do narušavanja integriteta osobe te ne omalovažava i ne vrijeđa. To je takvo ogovaranje na koje bi se i ogovarana osoba mogla nasmijati i to shvatiti kao izraz šale. Iako je takvu ogovaranju ponekad cilj uveseljavati, zabavnim tonom pojedini zavidni i pakosni ljudi na vrlo zloban i podmukao način pokušavaju ocrniti ogovaranu osobu, omalovažiti je i narušiti joj ljudsko dostojanstvo.
Ogovaranje u sebi nosi različite motive i sastoji se od kombinacije istine, poluistine, izmišljotina i laži. Rijetke su osobe koje nikad u životu nisu lagale ili barem prešutjele dijelove istine. Laži nisu neuobičajena pojava, a njihova rasprostranjenost opisana je u brojnim književnim uradcima i klasicima poput »Pinokija« ili Camusova »Stranca«. I Sveto pismo govori o laganju: »Gnusna je ljaga na čovjeku laž i uvijek je u ustima neukih. Bolje je i tat nego onaj tko uvijek laže, a oba će baštiniti propast.«
No pozornost ne samo psihologa, nego i ostatka populacije privlači odgovor na pitanje zašto ljudi lažu i zašto je ljudima potrebno katkad ili gotovo uvijek lagati odnosno iskrivljavati istinu.
Ljudi često lažu jer žele izbjeći odgovornost i eventualnu kaznu za vlastito ponašanje, kako bi stvorili imaginaran svijet u kojem su snažni, moćni, visokoga samopoštovanja i samopouzdanja; uzrok i motiv za laganje može se pronaći i u potrebi da se drugima nanese bol i patnja, da se drugima ugrozi psihološka dobrobit, da se drugi iskoriste za neke vlastite ciljeve, da drugima oduzmu ono što »lažljivcima« ne pripada.
I muškarci i žene skloni su govoriti laži, no razlikuju se u motivima i načinima. Muškarci više govore laži radi isticanja samoga sebe, a žene lažu kako bi očuvale odnose i kako ne bi povrijedile druge osobe. Žene osjećaju više krivnje, tjeskobe i nelagode dok lažu u odnosu na muškarce, osobito ako je riječ o nekoj ozbiljnijoj laži.
Ogovaranje i širenje laži uglavnom je potaknuto antisocijalnim motivima i najčešće je vođeno zavišću, mržnjom, osvetoljubivošću. I najčešće se može prepoznati kao omalovažavanje, blaćenje, narušavanje ugleda osobe koju se ogovara. Takvo ogovaranje koje čini izravnu štetu osobi odlika je ljudi koji nemaju hrabrosti suočiti se s osobom koja im se zamjerila niti se imaju hrabrosti suočiti sa samim sobom kako bi spoznali vlastite nesavršenosti. I upravo zbog svojih slabosti skloni su projekcijama kako bi zaštitili vlastito »ja«, čineći veliko zlo.
Laganje odnosno ogovaranje ne samo da je »loša navika«, nego može biti vrlo opasno ponašanje jer izravno ili neizravno ugrožava opstojnost osobe, bilo tjelesnu bilo psihološku. Laganje kojemu je cilj nanošenje boli i patnje, narušavanje tuđega ugleda, kompromitiranje osobe u cijelosti ima antisocijalna obilježja popraćena brojnim manipulativnim oblicima ponašanja. Iako ti pojedinci nemaju nikakvu izravnu korist od toga, laganje im omogućava stjecanje osjećaja moći u odnosu na druge osobe, što njima smo po sebi znači dobit. To su manipulatori koji vrlo vješto prikrivaju svoje pravo lice, vrlo dobro se pretvaraju i imaju iznimno razvijene socijalne vještine. Glavni im je cilj iskorištavanje drugih kako bi postigli vlastiti cilj. Ponekad cilj nije vidljiv oku promatrača, no on je kristalno jasan onomu koji širi laži.
Manipulatori često pribjegnu laganju kao svojemu tajnomu i najjačemu oružju i nikad ne preuzimaju odgovornost za vlastito ponašanje i postupke. Vješto izbjegavaju sve one situacije u kojima bi mogli biti otkriveni, i gotovo uvijek prebacujući odgovornost na nekoga drugoga. Uloga žrtve jedna im je od dražih životnih uloga kojom žele postići da ih drugi ljudi žale kako bi mogli vodu uvijek otjerati na vlastiti mlin. Manipulatori su zainteresirani za tuđe osjećaje samo onoliko dugo dok ne dosegnu željeni cilj, usmjeravajući pažnju samo na one osobe od kojih mogu imati koristi, pri tome vodeći računa da otklone sve druge osobe iz okoline koje im mogu zasmetati u ostvarenju osobnih potreba.
Jasno, šireći laži, izdvajajući situacije iz konteksta i stavljajući ih u novo okruženje kako bi poprimile sasvim drugačiji izgled. I time sebi priskrbili dodatne bodove potrebne do konačne pobjede. Manipulatori često prekidaju odnose i vrlo brzo stvaraju nove, odbacujući osobu koja im više ne može biti od koristi, tražeći novoga »domaćina«.
Manipulatori, ljudi koji se koriste lažima radi vlastitoga boljitka, nanoseći štetu drugim osobama, truju socijalnu okolinu u kojoj žive i nije ih lako udaljiti iz osobne sredine. Ogovaranje i širenje laži vrlo je moćno sredstvo, pogotovo ako padne na plodno tlo i nađe istomišljenike. Manipulatori su pravi majstori u pronalaženju onih koji će barem djelomično povjerovati njihovim nastojanjima da obezvrijede drugu osobu. I time dobiti vjerne sljedbenike, »potrošnu vojsku« koja će najčešće umjesto njih utrti put do krajnjega cilja. I nakon ispunjenja cilja ti isti sljedbenici vrlo lako postaju nove mete za ogovaranje i širenje laži.
Manipulatori ciljaju na tuđe samopoštovanje u nadi da će ga svojim lažima narušiti, nabijajući osjećaj krivnje, emocionalno iscrpljujući svoje »žrtve«, prijeteći i zastrašujući. Takvi su ljudi toksični, skloni dramatiziranjem i kukanjem zadobiti pažnju kako bi mogli nesmetano širiti laži i penjati se sigurno prema svomu cilju. Ljubomora je nerijetko njihov pokretač, ne opraštajući drugima uspjeh, jer svaki tuđi uspjeh nužno znači njihov neuspjeh, što može dovesti u pitanje ionako krhki ego koji moraju zaštititi pod svaku cijenu.
Širenje laži služi osobi ili pojedinim skupinama ljudi kako bi se međusobno povezali i pozicionirali ispred nekoga. Taj osjećaj moći neosporno dovodi do osjećaja ugode. I time ogovaranje i manipuliranje postaje način društvene kontrole.
U sadašnje doba manipulatori najbolje profitiraju jer to je doba nagloga širenja interneta i društvenih mreža, koji omogućavaju odašiljanje niza neprovjerenih informacija, laži, do velikoga broja primatelja. I zasigurno je da će uvijek biti određena skupina ljudi koji će se upecati na bačenu udicu i time omogućiti daljnje širenje otrovnih namjera manipulatora. Riječi postaju najoštriji kirurški skalpel koji vrlo precizno siječe psihološku dobrobit druge osobe. Jer jezik, iako nema kostiju, dovoljno je jak da ozlijedi. Širenje glasina i laži vrlo brzo nanosi štetu, a oporavak može biti bolan i dugotrajan.
No glasine i laži širit će se kao epidemija sve dok ne stignu do inteligentna uha, uha koje će ostati gluho, obuzdavajući pogrješnu, besmislenu i lažnu informaciju. Izreka kaže da se prosuto perje ne može pokupiti. Stoga svaki pokušaj demantiranja laži ne će imati velik odjek. Ni jedna realna činjenica ne će promijeniti mišljenje osobe koja vjeruje takvoj laži. Upravo suprotno, može biti protumačeno kao da se osoba pretjerano brani, i može biti shvaćeno po principu: gdje ima dima, tu ima i vatre. To su onda zasigurno osobe koje nikako ne zaslužuju biti u blizini, ne zaslužuju trošenje vlastitoga vremena ni psihološkoga napora.
Umjesto pokušaja da se opovrgne laž, manipulatora koji ga širi najbolje je »napasti« tamo gdje je najslabiji, a to je suočavanje sa samim sobom. Jedino dobra konfrontacija s manipulatorom može dovesti do željenoga rezultata. Time se pokazuje osobna snaga i samopouzdanje koji su zasigurno zaštitni čimbenici od zlih jezika.
S manipulatorom i osobom koja širi zlokobne laži ne može se »normalno« razgovarati i treba odustati od mišljenja da će se on promijeniti. Svako uvjeravanje da je u krivu manipulatoru samo daje snagu da još jače krene u »napad« s novim »argumentima«. Manipulator se ne može promijeniti tako što će ga se upozoravati na njegove nedostatke, pa ni isticanjem kako se osoba osjeća kad o njoj širi laži. Oni su jednostavno smanjenih empatijskih kapaciteta, a svaka emocija koju osoba iznese povod je za novu laž. Mijenjanjem osobnoga odnosa prema manipulatoru mijenja se i dinamika toga odnosa. Time manipulator gubi kontrolu nad osobom i brzo se povlači.
Koliko god osobe koje šire laži izazivaju u osobi ljutnju, osjećaj nemoći, zgražanje i niz drugih negativnih emocija, važno je imati na umu da su takve osobe emocionalno prikraćene, duboko u sebi nesretne, neshvaćene, sa stalnom potrebom da budu prihvaćene. I kao takve zaslužuju stručnu pomoć jer tolika količina negativnih emocija i aberantnih ponašanja u konačnici dovede do ozbiljne psihološke patnje i razvoja niza tjelesnih i psihičkih bolesti, stanja i poremećaja. No teško je pomoći onomu tko pomoć ne traži smatrajući da mu ona ne treba. Vođeni su mišlju da je dovoljno samo »otkloniti« osobu za koju smatraju da im je smetnja i da narušava njihov osobni integritet. I time će postići svoje blagostanje. No problem nikad ne završava »otklanjanjem« te jedne osobe jer će se na njihovu putu opet naći neka druga osoba i tako u nedogled.
Stoga umjesto pokušaja da se dokazuje netočnost raširenih informacija, tu energiju valja usmjeriti prema sebi kako bi osoba ojačala svoje samopouzdanje i stoički podnijela moguće osude okoline temeljene na lažima. Uostalom, uvijek je dobro zapitati se kakve sve to veze ima sa mnom. Jer jedino je važno kakvo mišljenje osoba ima o sebi, a ne ono kako je drugi doživljavaju. Ako osoba zna tko je i što je, ako je svjesna svojih slabosti i na njima sustavno radi i ako je svjesna svojih snaga i postignuća, ni jedna laž je ne može dotaknuti do te mjere da poljulja njezino samopoštovanje i sliku o sebi.
Eleonore Roosevelt je rekla da veliki umovi raspravljaju o idejama, srednji umovi raspravljaju o događajima, a sitni umovi raspravljaju o ljudima. Hoće li tko biti velik, srednji ili mali um ovisi o samoj osobi.
