Što je zajedničko »Stepinčevim piscima« Luki Brajnoviću i Dušanu Žanku, koje od ekspertize mons. Jurja Batelje dijeli više od pola stoljeća?

Desetoga dana mjeseca veljače 1960. godine u četrnaest sati i petnaest minuta preminuo je Alojzije Stepinac, kardinal koji nikada nije imao priliku na sebe odjenuti grimiz. Njegova sudbina utjelovljenje je i zorni odraz povijesnih zbivanja koja se svakih nekoliko desetljeća lome na leđima hrvatskoga čovjeka, odnosno koja lome leđa hrvatskoga čovjeka ili ih, u nemogućnosti potpune frakture, pokušavaju sviti, zgrbiti i podčiniti. No iako je kardinala Stepinca pogodila tragična sudbina, on nikada nije postao simbolom tragedije, nego upravo suprotno; u očima vjernika uvijek je bio i ostao srce, križ i sidro, putokaz dosljednosti, vjernosti i bezrezervnoga uzdanja u Gospodina.

Odvažna izjava

O kardinalu Stepincu pisalo se u dva navrata u rubrici književnost mjesečnika »Prilika«; prvi put iz perspektive romansirane povijesti koja je predstavljena kroz djelo Kardinalovo srce Nevenke Nekić, a drugi put iz nešto intimnije i neposrednije perspektive njegovih pisama zaručnici Mariji Horvat. Bez obzira na vrijeme, bez obzira na politička strujanja ili na naziv republike u kojoj se o kardinalu pisalo, uvijek je autor redaka o Stepincu trebao imati barem malu mjeru njegove odvažnosti i spremnosti suočiti se s onima koji misle drukčije i koji različitost ne uvažavaju, nego kažnjavaju. U kontekstu takvoga totalitarizma zanimljivo je promotriti stilske osobitosti tekstova o bl. Alojziju Stepincu koji su nastali iz pera njegovih suvremenika.

U izdanju biblioteke Glasa Koncila Hrvatska katolička baština 20. stoljeća, kojoj je svrha predstavljanje katoličkih intelektualaca 20. st. te popunjavanje i ispravljanje diskontinuiteta koji je nastao smišljenim potiskivanjem katoličkih intelektualaca u hrvatskom društvu od 1945. do 1990. godine, objavljene su i knjige hrvatskoga književnika, novinara publicista i profesora Luke Brajnovića Služiti istini te profesora, književnoga i kazališnoga kritičara i intendanta Dušana Žanka Mistika i misterij povijesti. Uz to što su obojica bila zauzeti vjernici laici i kulturni pokretači koji su njegovali domoljublje, obojica su bila i suvremenici Alojzija Stepinca te su obojica o njemu u emigraciji i pisala, a članci su im bili objavljeni 1951. godine, u doba kada je nadbiskup Stepinac bio u lepoglavskom zatočeništvu.

Luka Brajnović u svojem članku U tebe se, Gospodine, uzdam, koji je napisao u svojim teškim i neizvjesnim emigrantskim danima u Španjolskoj, a objavio u reviji Osoba i duh, promatra današnjega blaženika kroz prizmu njegovih riječi kojima se prvi put kao zagrebački nadbiskup obratio metropolitanskomu kaptolu i u njegovu geslu, istaknutom u naslovu članka, iščitava poetiku cijeloga njegova života. Osvrćući se na proces koji se vodio protiv kardinala 1946. godine, Brajnović ne štedi tadašnje tužiteljstvo oštro ih uspoređujući s Herodom kojega u njegovu djelovanju pokreću isključivo laži i mržnja. Nadalje izjavljuje ono što su mnogi već tada naslućivali, ali za što nisu ni mogli ni smjeli imati dokaza: Nadbiskup Stepinac je mučenik. (…) Prije svega, on je mučenik poradi vjere, koji trpi zajedno s Kristom. Kršćanski mučenik naime ne samo da trpi za Krista, nego su njegova trpljenja i njegovi bolovi sjedinjeni s Kristovim trpljenjima. Odvažno je takvo što izjaviti, a pri tome nemati od nekih institucija verificiranoga materijalnoga dokaza kojim se izjavljeno može potkrijepiti i nakon toga se ne skriti, ne pobjeći, nego se potpisati i stati iza napisanoga. Takav postupak navodi čitatelja da se zapita odakle uvjerenost dotad već pod pritiskom triju totalitarizama obilato mučenoga Brajnovića, zbog koje je i sam mogao nanovo stradati, u nešto što je zapravo plod njegova dubokoga uvjerenja, a ne znanstveno utemeljene činjenice. Odgovor se na tu nedoumicu traži promatranjem djela onih koji tuže i djela onoga koga tuže, jer djelima se dokazuje vjerodostojnost čovjeka. Riječ nije svjedok, djela su svjedoci.

Osvrćući se na proces koji se vodio protiv kardinala 1946. godine, Brajnović ne štedi tadašnje tužiteljstvo oštro ih uspoređujući s Herodom kojega u njegovu djelovanju pokreću isključivo laži i mržnja
Glas istine

Dušan Žanko u članku Stepinac i Saloma, objavljenom u Hrvatskoj reviji u doba kad mu je Argentina kao hrvatskom emigrantu dala utočište, nekoliko puta postavlja pitanje koje su mnogi o kardinalu postavljali, a postavljaju ga i do današnjega dana: Tko je taj čovjek? Njegovi odgovori glase da je taj čovjek čovjek boli, da je on srce svijeta okrenuto prema Kristu. Žanko, poput Brajnovića, ima odgovore za koje ne treba tražiti dokaze jer je svjestan da će vrijeme pokazati njihovu točnost; on također portretira Alojzija Stepinca na temelju uvjerenja, na temelju onoga što mu govori njegova intuicija čiji glas za njega ima vrijednost i jačinu glasa istine: …kroz ovu intuiciju ja doživljavam Stepinca i čini mi se da aureola njegova imena ne bi imala nikakvoga dubljega smisla na planu Realnosti bez ove istine. (…) Mi bismo mogli analizirati slučaj Stepinčev sa svim juridičkim točkama, sa svom dijalektikom o nasilju, o laži, o strahu, o zločinstvu, mogli bismo skeptički kimati glavom i postavljati sumnjiva pitanja o pobjedi zla kao o zakonu na kojem počiva svijet, ali čemu to? Barem u ovom slučaju to je nepotrebno, jer nas sve okolnosti vuku u dubinu jednoga misterija, to jest u dubinu jedne božanske Realnosti, u koju ne prodire oko čovjeka bez tajnovitoga fermenta vjere. I dok Saloma pred Herodom pleše svoj zavodnički ples željno iščekujući na pladnju glavu Ivana Krstitelja koju je svojim tijelom isposlovala kao dar za svoju majku, nikomu u dvorani ne pada na pamet zaustaviti zločin počinjen iz zabave, obijesti, ali i straha. Ipak, dosadašnji primjeri svih onih koji su ikada progovorili o kardinalu Stepincu pokazuju kako postoje ljudi koje ne mogu zavesti i čiju vjeru u istinitost i ispravnost ne mogu poljuljati sve salome ovoga svijeta, čak ni pod cijenu njihove vlastite glave na srebrnom pladnju.

Postulator Stepinčeve kauze mons. Juraj Batelja, za razliku od Brajnovića i Žanka, bio je tek dječak kada je kardinal preminuo, stoga se u njegovu slučaju ne može govoriti o odnosu suvremenika kao što se može u prethodnim dvama slučajevima pa je vjerojatno i to razlog što je diskurs mons. Batelje posve drukčiji od diskursa Brajnovića i Žanka. Mons. Batelja svojim tekstovima zapravo potvrđuje ono što Brajnović i Žanko intuitivno osjećaju i takvo što posve se može očekivati jer je nemoguće da o jednom događaju na isti način pišu oni kojima je taj događaj dio svakodnevnice i oni koji taj događaj mogu promatrati s povijesnim odmakom. U knjizi Komunistički progon i mučeništvo bl. Alojzija Stepinca, objavljenoj u izdanju Postulature bl. Alojzija Stepinca, koju mnogi smatraju Bateljinim životnim djelom, autor se ne oslanja na intuiciju, nego na dokument: Da ne ostanu javnosti nepoznate činjenice povezane uz progon i smrt zagrebačkog nadbiskupa i kardinala bl. Alojzija Stepinca, odlučio sam sastaviti ovu knjigu. Ona je plod dugogodišnjeg istraživanja i proučavanja dokumenata i svjedočanstava o uzrocima bolesti i mučeničke smrti kardinala Stepinca. (…) Dokumenti navedeni u ovoj knjizi dio su dokumentacije koju je Postulatura za proglašenje svetim kardinala Alojzija Stepinca prikupila u svrhu njegova uzdignuća na čast oltara. (…) Svi ti dokumenti tvore izvornu i vjerodostojnu dokumentaciju o uzroku bolesti i smrti bl. Alojzija Stepinca i oni svakom dobronamjernom povjesničaru omogućuju istinit, objektivan i pravedan pristup poznavanju i tumačenju činjenica povezanih uz njegov život i njegovu smrt. Iz svega navedenoga vidljiv je znanstveni pristup životu bl. Alojzija Stepinca, argumentiran dokazima na kojim su radili liječnici, patolozi, toksikolozi, stručnjaci sudske medicine i mnogi drugi čiji su radovi dokazali ono što su mnogi izjavljivali prije više od pola stoljeća – da je kardinal Alojzije Stepinac mučenik kojega se polako i sustavno trovalo.

Skrivani dokazi krivnje

Zanimljivo je promotriti dva različita stila pisanja o životu svetoga blaženika, kako Alojzija Stepinca naziva sisački biskup Vlado Košić, koji su zapravo uvjetovani vremenom nastanka tekstova jer tijek vremena, navodi Josip Jurčević u recenziji Bateljine knjige, neprestano nosi promjene koje traže i nove aktualizacije i nove kontekstualizacije o Stepinčevu životu.  Brajnović i Žanko, kao i mnogi drugi kardinalovi suvremenici, nisu mogli pisati o njemu na način na koji je pisao mons. Batelja jer su herodi, salome i herodijade tada još uvijek vješto skrivali dokaze svoje krivnje, stoga im je preostalo samo oslanjati se na onaj unutarnji glas, osluškivati ga i vjerovati mu. I intuicija i materijalna dokumentacija imaju svoje važno mjesto i u portretiranju i u istrazi života bl. Alojzija Stepinca jer obje su, svaka svojim putem, dovele do najvrjednijega cilja – istine.

IZVORPrilika br. 2/2018.
Prethodni članakDRIJEMANJE KAO OKRJEPA ILI NAVIKA Koliko je poslijepodnevno drijemanje potreba organizma
Sljedeći članakJESU LI TEOLOZI PRONAŠLI SVOJE MJESTO U HRVATSKOME DRUŠTVU? Teolozi kao »obrazovani proroci« mogu društvu dati mnogo više