Nadam se da vam moje pitanje ne će zvučati previše jednostavno, da ne kažem banalno, i da ćete na njega pokušati odgovoriti. Kako imam prilike sudjelovati na misama i izvan svoje župe, primijetio sam više puta da ministranti za vrijeme pretvorbe u različitim župama različito zvone. Neki zvone jako kratko – kao svojevrsni poziv da kleknemo, pa onda kada svećenik podiže Kristovo Tijelo, pa kada svećenik prvi put poklekne, potom kada podiže kalež s Kristovom Krvlju, pa još jednom kada poklekne nakon toga. Negdje se pak zvoni jako dugo i jako bučno, što je meni i pomalo iritantno. Ja bih volio kada bi nam se u tom najsvetijem trenutku dalo malo vremena da se potpuno smirimo i da razmatramo najveće Otajstvo naše vjere.
Čitatelj, Zagreb
Pišući o zvonima kao izričaju pučke pobožnosti i kao simbolu, fra Ljudevit Maračić u »Veritasu« iz 2004. godine sve je podsjetio da zvona »nisu isključiva pripadnost kršćanske pučke pobožnosti, jer ih poznaju i neke starije religije«, ali ona ipak »spadaju u zorne izražaje naše religioznosti«.
Potom pojašnjava da su u Kini zvona poznavali još dvije tisuće godina prije rođenja Isusa Krista, a u samoj kršćanskoj predaji »ne nalazimo potvrdu o upotrebi zvona sve do 6. stoljeća«. »Počelo se zvoniti da se vjernici podsjete na liturgijske obrede. Često su misionari zvonima najavljivali svoje propovijedi, a kod monaha se zvono rabilo za buđenje i poziv na jutarnju molitvu. Ubrzo se zvono počelo rabiti kad se išlo teško bolesnomu redovniku na samrti, a ta se praksa proširila i na ostale vjernike. Zvonom se pozivalo na molitvu za bolesnika, a kada bi umro, posebnim otužnim udaranjem zvona najavila se smrt i upućivao poziv da se moli za upravo preminuloga vjernika. Tako je ostalo u mnogim manjim mjestima do danas. Zvona su pripomogla da se što brže razglasi smrt jedne osobe. U keltskoj religioznoj tradiciji, na britanskim otocima, zvona su se s posebnim poštovanjem cijenila, a nakon smrti njihovih vlasnika počela su se čak častiti i kao relikvije«, piše fra Ljudevit Maračić.
No već od 8. stoljeća zvona se smatraju »nenadomjestivim rekvizitom svake crkve i kapele«. »Počeli su se podizati zvonici, kako bi zvona još jače došla do izražaja, da bi što dalje dopro njihov zvuk. Čak su uvedeni i posebni blagoslovi zvonika. U srednjem vijeku zvona triput dnevno pozivaju na molitvu Marijina pozdrava, molitvene prakse koja se najprije razvila uz večernju najavu zabrane kretanja, čime se onemogućavalo ili bar otežavalo djelovanje lopova. Usporedno s tom ulogom zvona u srednjem vijeku, počela se širiti praksa da zvona najavljuju posebno vesele trenutke, kao npr. svečanost crkvenoga goda, kada se posebnim načinom zvonjenja ‘slavilo’ i tako se pripremala proslava. To je toliko bilo uvriježeno u nekim krajevima da su se počeli natjecati za to osposobljeni ‘kampanjoni’, kako se nazivaju u nekim našim južnim krajevima.«
Što se pak tiče pobliže Vašega pitanja, tj. upotrebe zvona u crkvi, fra Ljudevit Maračić ističe upravo kako se čini da najprije dolazi do izražaja »pri podizanju u misi, kada se već u 13. stoljeću želi naglasiti čin pretvorbe, a vjernicima pokazuju upravo posvećene prilike kruha i vina u hostiji i kaležu«. »U početku se služilo većim zvonom u crkvi, kakvo se nalazi pri ulazu u sakristiju, ali se ubrzo počelo služiti manjim, praktičnijim zvoncem, s posebno nježnim zvukom. Tu je nastao običaj da ministranti zvone tijekom mise, a osim kod podizanja prakticiralo se još i kod uvođenja u pričest. Potom se zvonilo i kod održavanja euharistijskih blagoslova, kad je svećenik svečano dijelio blagoslov s Presvetim, izloženim u pokaznici (monstranci) ili pohranjenom u čestičnjaku (ciboriju). A bilo je u crkvenom kalendaru dana kada se zabranjivala uporaba zvona, kao npr. u dane vazmenog trodnevlja, pa se umjesto zvonca upotrebljava drvena čegrtaljka. U posljednje vrijeme kao da opada ova praksa zvonjenja i kod mise i kod blagoslova.«
No ono na što bismo na kraju htjeli još jednom zajedno s fra Ljudevitom Maračićem, a i s Vama podsjetiti važnost je duhovne simbolike koju zvona imaju za nas vjernike. Pri tome prenosimo i preporuke Milanske nadbiskupije u kojima se kod pojašnjenja Općih uredaba Rimskoga misala ističe da je »prema mjesnim obredima« moguće zvoniti zvonom u trenutku pretvorbe, što uobičajeno čini jedan od ministranata kod podizanja euharistijskoga Kruha i Vina, no to »ne bi trebalo služiti rastresanju, nego bi taj zvuk trebao služiti kao poziv: neka se zvoni tako da to bude diskretno, izbjegavajući pretjerano dugo zvonjenje«. Takvo zvonjenje uvedeno je – kako u svojim liturgijskim tumačenjima piše talijanski časopis »Famiglia cristiana« (listopad 2012.) – u misu u 13. stoljeću iz vrlo praktičnoga razloga: da bi se prisutne podsjetilo »na trenutak podizanja kruha i vina nakon posvete«. »Naime, kako je misa bila na latinskom jeziku vjernicima je bilo teško pratiti različite liturgijske trenutke. Zbog toga se tijekom stoljeća proširilo korištenje zvona i prije ‘Svet’ (na početku Rimskoga kanona), kod epikleze, pa kod trostrukoga poziva: kod ‘Gospodine, nisam dostojan’, prije pričesti svećenika, te konačno za poziv vjernicima da pristupe pričesti.
S uvođenjem narodnoga jezika u liturgiju i aktivnim sudjelovanjem (vjernika), zvono više nema praktičnu korist osim u posebnim slučajevima kao što su velika vjernička okupljanja na kojima na žalost vrlo lako dolazi do rastresenosti samih vjernika. Zato danas propisi dopuštaju da se zvono prikladno koristi s razumnom diskrecijom onoga tko je odgovoran za liturgijsko slavlje«, kao što to piše i u Rimskom misalu (br. 150), jer bi tek formalna uporaba zvona u tako važnom trenutku kao što je pretvorba mogla značiti da drugi dijelovi mise ne zaslužuju posebnu vjerničku pozornost, a svi znamo da to nije tako i da nam zvono prije pretvorbe i za vrijeme pretvorbe u svijest želi još jednom prizvati važnost liturgijskoga trenutka u kojem sudjelujemo.
