Obveznost na etičko ponašanje nije zakonom propisana pa zato ni neetičko ponašanje nije sankcionirano kao kazneno djelo. Unatoč tomu, prema društvenim, civilizacijskim i religijskim shvaćanjima etičnost je i te kako obvezujuća u svim društvenim i međuljudskim odnosima. Zato neetička ponašanja zbog opće osude okoline neizravno izoliraju i osuđuju prekršitelje. To vrijedi i za područje politike. U protivnom neetičko ponašanje političara osuđuje se kao makijavelizam, što preneseno znači »opravdava se svako ponašanje i upotreba sredstva ako je cilj opravdan«. Neetična ponašanja očituju se i u znanstvenim skandalima falsificiranja i plagiranja tuđih istraživačkih podataka i rezultata. Zato se u današnje vrijeme takva neetička ponašanja nastoje sankcionirati i kao kaznena djela. Nažalost, u politici se to ne pokušava. Hrvatske političke elite zlorabe svoje vladajuće položaje prakticiranjem nemoralnih i nezakonitih ponašanja za koja ne postoje propisane sankcije, a štite se pozivanjem na zastupničke imunitete.
Najčešći je stupanj odgovornosti »sukob interesa« i simbolična novčana kazna, koju u pravilu ne plate. Kada u nekim slučajevima zaprijeti kaznena odgovornost, pobjegne se u inozemstvo, najčešće u najbližu susjednu državu. Ako se uz to posjeduje i dvostruko državljanstvo, pozove se na to i tako izbjegne izručenje. Zlorabi se pogodnost prava na dvostruko državljanstvo i prava na dvije domovine. Tako »elite« (kako sami sebe nazivaju) postaju povlaštena skupina. Pod tim se ne shvaća to kao neka nacionalna, staleška ili kastinska pripadnost, nego kao trenutačni politički status.
Obično nakon otkrivanja korupcije ili sukoba interesa koji bi mogli prerasti u kaznenu odgovornost, te nakon početnoga negiranja i glumljenja da je »sve u redu«, počinje pojedinačno distanciranje i opravdavanje: »Nisu mi poznati detalji«, »Nisam o tome službeno obaviješten« ili: »Nisu mi predočeni tekstovi mailova« (koji su već javna istina i koje može pročitati svaki građanin na ekranu). Nakon toga počinju se politički suradnici i dionici vlasti međusobno optuživati za odgovornost za takvo stanje, a za sebe prisvajati zasluge i »dobre namjere«. Međutim, kako stvari odmiču, sve je očitije da se »sitnica« blagoga kršenja pravila i propisa pretvara u ozbiljno kršenje ne samo pravila političkoga morala, nego i obveznih zakonskih norma.
Nastoji se sve relativizirati i opravdavati velikim izjavama o državnim interesima i brigom za maloga čovjeka, sve u namjeri manipuliranja javnim mišljenjem, pa se čak pokušava okrivljavati i sustav, samo da se zaobiđe politička odgovornost. Nudi se lažna dilema »ili si za nas ili si protiv interesa države«. Pritom se zaboravlja na mogućnost da je traženje odgovornosti zapravo obrana interesa države, odnosno da interesi države ne smiju biti u suprotnosti s interesima njezinih građana.
Zato valja podsjetiti da nitko nema pravo bez snošenja odgovornosti stvarati štetu narodu na vlastitu korist. Ne smije se nuditi opravdanja da je interes države važniji od općih interesa njezinih građana. U takvim se slučajevima ne smije dopuštati izmotavanje s ciljem opravdanja vlastitih postupaka u vlastitu korist. Treba ići do kraja u traženju istine.
Prema tome, sve to što nam se sada događa zapravo je posljedica »političke volje« vladajućih struktura, koje promjenama zakona i drugih propisa ili samovoljnim tumačenjima ne vode k ostvarenju općega dobra za većinu građana. Pod parolom ostvarenja »općega dobra« najčešće se ostvaruje pojedinačno dobro za malobrojne interesne skupine, pa čak i za pojedince. Zato se zakonodavna politika, strategije razvitka i gospodarski programi svakom smjenom vlasti mijenjaju prema vlastitim interesima.
Takvo stanje deprimirajuće djeluje na mladež, koja postaje skeptična za svoju budućnost i sigurnost. Posebice se to odnosi na neizvjesnost mogućnosti odgovarajućega odgoja djece i ostvarenje njihove ljepše budućnosti. Mladi se sve teže odlučuju na sklapanje braka i rađanje djece. Natalitet pada, a poslodavci i demografi prijete uvozom jeftinije radne snage. Nažalost i ta »jeftinija« uvozna radna snaga postaje sve skeptičnija i ne pokazuje baš želje za radom u takvoj Hrvatskoj.
Kako prepoznati »političku volju« za neku promjenu nabolje ili za daljnje kočenje promjena? Treba se prisjetiti svih dosadašnjih predizbornih obećanja i stranačkih samoreklama, koje u pravilu nisu ostvarivane ili su neopravdano odgađane. Valja se pitati što je od danih obećanja bilo istinito i što se od toga ostvarilo. Građani imaju pravo sumnjati u vjerodostojnost političara, njihovu moralnost i volju za provedbom zakona. Dolaskom na vlast obećavana uvažavanja stručnosti i znanja odmah se zaboravljaju, a najvažnija je uvijek samo nova raspodjela ministarskih mjesta ili dužnosničkih funkcija. U njihovu nedostatku povećava se broj ministarstava i agencija, s jedinom željom da svi politički kompanjoni dobiju svoj dio kolača. Tako je stvoren naziv »uhljeb«. Običan građanin odmah se zaboravlja. Isto tako ako se nekoga trebalo micati a da se ne bi pomislilo da je to micanje osvetničko, ukidala bi se ministarstva ili se dijelile nadležnosti tako da se dio nekih poslova stavljao u različite resore, što dovodi do miješanja kompetencija između ministarskih resora. Često se ne zna tko je odgovoran za brojne propuste i nedorečenosti u rješavanju aktualnih problema.
Za te pojave najmanje snose odgovornost građani kao radnici, obrtnici, seljaci, intelektualci, jer takvo stanje nije njihova »politička volja«. Oni su prigodom izbora davali svoje povjerenje obećavanim promjenama, koje uvijek nude trenutačno oporbene stranke, koje dolaskom na vlast većinu obećanja zaborave ili ih razvodne. Zaboravljanje vlastitih političkih obećanja potvrđuje da u Hrvatskoj demokracija još nije dozrela jer ne odgovara za sva lažna i neodgovorna obećanja, odnosno za nepostojanje političke volje da se dana obećanja i programi ostvaruju.
Takvo stanje trajat će sve dok ne bude stvarne političke odgovornosti političara za njihovu nebudnost, naivnost, neodlučnost, neiskustvo, neznanje, pa čak i indolentnost. Oni se nisu slučajno našli u politici. To je njihov izbor i nema opravdanja za njihova izmotavanja. Gledajući ili slušajući njihove govore ili nastupe, oni se nude kao najbolji, najpošteniji, najsposobniji, najstručniji i najradišniji djelatnici, koji samo vode brigu za opće dobro maloga čovjeka. No ne svjedoči li poluprazna sabornica da su njihovi interesi negdje drugdje?
