KAKO SU SE SPORAZUMJELI PISMOZNANAC I ISUS Nema trenutka u kojem Krista ne bi bilo

Trideset i prva nedjelja kroz godinu

Pnz 6, 2-6; Heb 7, 23-28; Mk 12, 28b-34

U odlomku iz Ponovljenoga zakona narod je poučen da se »boji Gospodina«. »Bojati se Gospodina« tipičan je izraz vjernosti Savezu. Taj strah tiče se čitavoga naroda i svake obitelji. Ostvaruje se vršenjem zapovijedi, a nagrada za to je vremenita – dug život, blagostanje, brojno potomstvo u zemlji »kojom teče med i mlijeko«, to jest, u zemlji izobilja. Božje se obećanje, dakle, ostvaruje uz pomoć naroda kojemu je to obećanje dao. U nastavku je ispovijest vjere: »Gospodin je Bog naš, Gospodin je jedan!« To je već početak razvoja teološke misli židovskoga naroda koja će dovesti do potpunoga nijekanja opstojnosti drugih bogova. Narod postaje sve svjesniji da je Bog Izraelov jedini pravi Bog. To je i razlog zašto su Izraelci pozvani da ga ljube »svim srcem svojim, svom dušom svojom i svom snagom svojom«. Ta potpuna ljubav drugi je način da se iskaže strah Božji. Narod ne bira hoće li ljubiti Boga ili ne. To je izričita zapovijed, a uključuje, uz strah Božji, i služenje Bogu i vršenje njegovih zakona. Važnost te zapovijedi predanja Bogu vidljiva je i iz sljedećega retka: »Riječi ove što ti ih danas naređujem neka ti se urežu u srce.« Ta zapovijed mora postati dijelom bića svakoga Izraelca. U Drugoj knjizi o Kraljevima pohvaljen je kralj Jošija koji je ostvario vjersku obnovu, a Ponovljeni zakon često se smatra plodom te obnove. Za toga se kralja kaže: »Nije bilo prije njega takva kralja koji se obratio svom dušom svojom i svom snagom svojom, u svemu vjeran Zakonu Mojsijevu, a ni poslije njega nije mu bilo ravna.«

Vjera nahranjena naukom proroka

U evanđeoskom odlomku Isus je već sa svojim učenicima u Jeruzalemu. Ondje mu »jedan od pismoznanaca« postavlja pitanje. Pismoznanci su tada uglavnom pripadali sljedbi farizeja, koji su vjerovali u uskrsnuće, pa je doista mogao pomisliti da je Isus u prethodnoj perikopi »dobro odgovorio« saducejima. Stoga se njegovo pitanje ne treba tumačiti kao stavljanje Isusa na kušnju, nego kao iskrena potraga za istinom. Na njegovo pitanje o tome koja je zapovijed prva od sviju Isus odgovara, kao što bi odgovorio i svaki drugi židovski učitelj, navodeći riječi poznatoga Šema Israel iz prvoga čitanja. Ipak, odmah tomu općeprihvaćenu propisu dodaje još jedan, također iz Zakona: »Ljubi svoga bližnjega kao sebe samoga.« I ta je zapovijed bila prihvaćena i poznata među učiteljima toga doba, no nije stavljana na istu ravan s onom koja se odnosi na ljubav prema Bogu. Pismoznanac, koji se na početku s poštovanjem i iskreno obratio Isusu, sada priznaje: »Po istini si kazao«, a Isusa naziva učiteljem. I on sam sada ponavlja riječi Ponovljenoga zakona, no dodaje još nekoliko riječi: Boga ljubiti i ljubiti bližnjega »više je nego sve paljenice i žrtve«. To je prava starozavjetna vjera nahranjena naukom proroka. Na takvu se poimanju temelji i Isusov nauk, pa time kršćanska vjera. I Isus uviđa da je pismoznanac »pametno odgovorio«. Može se dakle uočiti međusobno uvažavanje pismoznanca i Isusa, koji se prepoznaju kao oni koji ispravno tumače starozavjetni nauk. Stoga Isus i kaže pismoznancu: »Nisi daleko od kraljevstva Božjega!« Riječ je zapravo o osobitoj stilskoj figuri kojom se želi reći da je pismoznanac blizu kraljevstva Božjega.

Savršenstvo Isusove žrtve

Poslanica Hebrejima nastavlja upućivati na posebnosti kršćanskoga bogoslužja, a osobito na posebnost velikoga Velikoga svećenika, Isusa Krista. Tako sada naglašava da su svi hramski svećenici bili smrtni, pa ih je zato kroz povijesti i moralo biti mnogo. Njihovo je svećeništvo stoga prolazno, pa tako i nesavršeno. S druge strane, Krist »ostaje dovijeka« pa je zbog toga i njegovo svećeništvo neprolazno – savršeno. Po tom savršenstvu njegova je žrtva dostupna svima. On je »uvijek živ da se za njih zauzima«. Nema, doista, trenutka u kojem Krista ne bi bilo. On je, kako to i sam kaže u evanđelju, s nama »u sve dane – do svršetka svijeta«. U sve dane on se za nas zauzima te može spašavati one koji »po njemu pristupaju Bogu«. Pristup, ulaz Bogu otvorio je sâm Krist svojom krvlju. Krist, kao Veliki svećenik, i nekim je svojim drugim osobinama znatno drugačiji od zemaljskih hramskih svećenika. On je »svet, nedužan, neokaljan, odijeljen od grješnika i uzvišeniji od nebesa«. Doista, hramski svećenici prvoga stoljeća nisu nipošto bili odijeljeni od grješnika, duboko se uključujući u tadašnje stranačke borbe, borbu za vlast i za bogatstvo. Toliko je bila unosna svećenička dužnost da je hramski veliki svećenik tu čast svake godine kupovao od upravitelja Judeje. Isus je pak »uzvišeniji od nebesa«, daleko iznad takvih interesa. Stoga njemu nije potrebno neprestano prinositi žrtve za svoje grijehe, a i žrtvu za grijehe naroda prinio je jednom zauvijek, prinijevši samoga sebe. Dok su žrtve Staroga zavjeta bile nemoćne i nisu mogle donijeti spasenje, ova jedina žrtva Kristova, njegovo potpuno sebedarje, bez vlastita interesa, spašava sve i spašava ih zauvijek. Savršenstvo te njegove žrtve proizlazi ponajprije iz činjenice da on nije slab i grješan čovjek, nego je Sin što ga je Bog još prije Zakona zakletvom obećao.

IZVORGlas Koncila br. 44/2018.
Prethodni članakBISKUPSKA SINODA UPUTILA SE PREMA ZAVRŠNOJ FAZI »Govorimo o novoj slici župa i struktura kako bi se mlade čulo«
Sljedeći članakKAKO SU ŽUPNIK I ŽUPLJANI ZA(S)KOČILI KOMUNISTIČKI APARAT Mozaik u Stražemanu: pobjeda »mrtvoga« Stepinca