Otkada je svijeta i čovjeka ljubav je kao ni jedan drugi psihološki fenomen, kao ni jedna druga osjećajna stvarnost uvijek bila u središtu čovjekova mišljenja, osjećanja i ponašanja. To je i zbog toga što se uvijek pokazivalo da je život pun smisla kada u njemu ima ljubavi i što je ljubav najsigurniji put do osobne sreće, zadovoljstva, uspjeha, zdravlja i svekolikoga čovjekova napretka. Uz tu sveprisutnost, taj kompleksan osjećaj, uostalom kao i svi ostali osjećaji, teško je pristupačan znanstvenomu proučavanju, iako se u zadnje vrijeme psiholozi, ali i neki drugi, pomalo primiču tajnama toga božanskoga fenomena.
I među psiholozima ima onih koji su pola u zbilji pola u šali znali reći da bi bilo najbolje da opisivanje ljubavi psiholozi prepuste pjesnicima i ostalim umjetnicima. Ipak se empirijskim istraživanjima u različitim situacijama, razgovorima o vlastitim iskustvima, upitnicima o stajalištima i ponašanjima ljudi i sličnim može ući u niz »tajna« naravi ljubavi.
Danas je i znanstveno potvrđeno da je osjećaj ljubavi određeno stanje mozga i cijeloga tijela koje je povezano s neurobiološkim i psihološkim aktivnostima organizma. Prvo iskustvo čovjekove ljubavi svakako je majčinska ljubav koju dobivamo kroz dodire, njegu, naklonost i toplinu naših majka i očeva.
Tijekom djetinjstva takva nježna ponašanja roditelja oživljuju u djeci sposobnost za intimne i emocionalne odnose s njima i s drugim bližnjima.
Stoga u stručnim priručnicima koji obrađuju psihičko zdravlje čovjeka nalazimo navedene određene simptome duševnih poremećaja vezane uz nemogućnost uspostavljanja i održavanja bliskih odnosa s ljudima, poglavito kad su izazvani takvim manjkavostima i traumama iz djetinjstva. Nedostatak takvoga očitovanja ljubavi znade često izazvati i različite psihološke i psihosomatske poremećaje i bolesti te dovesti do otuđenosti, poremećaja u doživljavanju koji se sastoji u tome da se inače poznati sadržaji doživljaja pričinjaju stranim i nepoznatim.
Psiholozi upozoravaju da dodiri, poljupci, zagrljaji i slični načini ponašanja tijekom djetinjstva oblikuju sposobnost našega doživljavanja ljubavi u kasnijem životu. Uz to djeca preko takvih ponašanja dobivaju osjećaj sigurnosti i privrženosti roditeljima, što utječe na razvoj njihove emocionalne i socijalne inteligencije. Tako je ljubav i u nesvjesnom razdoblju čovjekova života neizostavan činitelj za izgradnju i razvoj.
Iz knjige »Kako steći vrline koje ljudi (u drugih) najviše vole«
koja ove godine izlazi iz tiska u nakladi Glasa Koncila