KAKO VJERNIČKI GLEDATI NA SMRT I VJEČNI SUD? Predokus raja ljudima je već sada darovan

Snimio: B. Čović
Dr. Mladen Parlov: »Punina naše ispunjenosti koja nam je obećana i kojoj se nadamo ne će biti nama nešto potpuno nepoznato. Kada prođemo prag smrti, ne ćemo imati nešto novo u odnosu na ovo što sada možemo živjeti, nego će samo intenzitet biti neizmjerno veći, bez ograničenja koja nam nameće naše čovještvo, naše ljudsko tijelo.«

Nema sumnje da je smrt jedna od najvećih tajna kroz koje svaki čovjek mora proći, uz koju se vežu brojne nepoznanice, što često u ljudi uzrokuje strah zbog slaboće i smrtnosti. U prvim danima studenoga, kada posjećujemo grobove najmilijih i intenzivnije govorimo o smrti, vjerničko je razmišljanje o smrti drukčije: u tom se trenutku završava ovozemaljska stvarnost, ali smrt je prijelaz u život vječni. Tu se istinu vjere ispovijeda i svake nedjelje u moljenju Vjerovanja, kada se u njegovu posljednjem dijelu govori o životu vječnom i uskrsnuću tijela. A što ti pojmovi zapravo znače i na koji način bi trebali utjecati na konkretan svakodnevni vjernički hod – objasnio je splitski profesor na Katoličkom bogoslovnom fakultetu dr. Mladen Parlov koji se kao dogmatičar bavi i eshatologijom, katoličkim razumijevanjem posljednjih stvari.

Gledanje Boga

Svetkovina Svih svetih i Dušni dan pogled vjernika okreće prema posljednjim stvarima u kršćanskom životu: smrti, vječnomu sudu, raju, paklu i čistilištu…

»Za kršćane je posljednji sud susret s ljubavlju koja spašava, koja ljubi, koja prihvaća, koja želi uza se, što nije poziv na neodgovoran život. Bog želi spasiti čovjeka, no hoće li biti spašen ne ovisi samo o njemu i njegovoj ponudi, nego i o ljudima koji ga prihvaćaju ili ne.«

»U svakom ljudskom srcu progovara duboka čežnja za životom i nada da ljudski život ne može i ne će završiti smrću. Upravo ta čežnja – možda i više nego neka svjesna odluka – ono je što će poticati tisuće ljudi da pohode grobove svojih predaka. Tu čežnju mogu ponekad prekriti neke ovozemaljske stvari, ljudi nekim prolaznim ili trenutačnim stvarima mogu kratkoročno ispuniti svoje srce, mogu tu čežnju za časak zatomiti, ali je ne mogu uništiti i nikada potpuno ugasiti. Nikada se ne može oglušiti na tu čežnju zato što je ona u dubinama ljudskoga bića i čovjeka je – kako je to sv. Augustin kazao – Gospodin Bog stvorio za sebe i ljudsko je srce nemirno dok ne počine u Bogu«, govori uvodno dr. Parlov i pojašnjava što znači vjerovanje u život vječni i kako taj pojam treba shvatiti.

»Kada svake nedjelje ispovijedamo vjeru u život vječni, u biti ispovijedamo da postoji apsolutna konačna stvarnost, a ona je za vjernike blagoslovljena, blažena, puna onoga za čime žudi ljudsko srce, a to su sreća, blaženstvo, istina, ljepota, dobrota. Za kršćane ta konačna stvarnost ima ime – to je Gospodin Bog, iako je izražavamo kroz više različitih pojmova: nebo, raj, blaženi život, život vječni, vječna sreća. U konačnici to je život koji je vlastit samomu Bogu i koji Bog nudi ljudima koje ljubi. Biti u Bogu, to je život vječni. Papa Benedikt XII. još je 1360. godine u konstituciji ‘Benedictus Deus’ govoreći o posljednjim stvarima napisao da se naša vječna sreća sastoji u posebnom promatranju Gospodina Boga bez ikakva posredništva. To gledanje Boga, visio beatifica, teologija tumači s jedne strane kao spoznaju Boga, a s druge strane posjedovanje Boga«, govori dr. Parlov i odgovara na pitanje je li moguće ljudskomu razumu koji je ograničen steći spoznaju o Božjoj biti i onom što ljude čeka nakon smrti.

Ostvarenost u svim dimenzijama

»Kada nas Bog prima u svoj život, daje nam dodatnu milost – svjetlost slave (lumen gloria) koja nam omogućuje da Boga možemo spoznati kakav on jest bez ikakva posredništva. Osobno prihvaćam taj nauk, ali mislim da ćemo u nebu gledati Kristovo lice. Gledajući Krista, Boga koji je postao čovjekom, mi ćemo, u biti, njega promatrati, njega ljubiti, to će biti naša vječna sreća, to će biti život vječni. Po Kristu dolazimo Otcu nebeskomu i mislim da će u nebu naša sreća biti to da po Kristu uvijek iznova imamo vječni pristup Otcu nebeskomu«, kaže dr. Parlov.

»Kada svake nedjelje ispovijedamo vjeru u život vječni, u biti ispovijedamo da postoji apsolutna konačna stvarnost, a ona je za vjernike blagoslovljena, blažena, puna onoga za čime žudi ljudsko srce, a to su sreća, blaženstvo, istina, ljepota, dobrota. Za kršćane ta konačna stvarnost ima ime – to je Gospodin Bog.«

Možda se baš i zbog toga Isus u svojim govorima koristi slikama da prikaže vječnost. Tako se koristi slikom svadbenoga slavlja, ovčinjaka, mreže, dragocjena bisera, vina da izrazi stvarnost koju u biti nikada do kraja ne možemo izraziti jer nadilazi ono što možemo pojmiti. No dogmatičar dr. Parlov kaže da onaj tko doživi ono što psihologija naziva snažnim životnim iskustvom, poput dana vjenčanja ili rođenja djeteta, osjeća da mu je duša ispunjena radošću i srećom. »To je stanje i slika onoga što će nebo biti, što je život vječni. Dakle, ispunjenost, ostvarenost u svim dimenzijama bića, gdje ništa ne nedostaje, ništa ne manjka, ona je potpuna i savršena. Ta punina naše ispunjenosti koja nam je obećana i kojoj se nadamo ne će biti nama nešto potpuno nepoznato. Predokus nam je već sada darovan: u susretu s Kristom po njegovoj riječi, u sakramentima, u ljubavi prema bližnjima, u djelima ljubavi imamo pristup toj stvarnosti, ali na ograničen način. I stoga kada prođemo prag smrti, ne ćemo imati nešto novo u odnosu na ovo što sada možemo živjeti, nego će samo intenzitet biti neizmjerno veći, bez ograničenja koja nam nameće naše čovještvo, naše ljudsko tijelo. Ta stvarnost nam je već ovdje ponuđena. Imati Isusa znači imati život vječni«, kazao je dr. Parlov.

Sud nad sotonom i grijehom

Govor o smrti i prijelazu iz ovozemaljskoga u onozemaljski život nameće i pitanje vječnoga suda. Je li život vječni rezultat Božjega milosrđa i, posljedično tome, treba li vjernik živjeti u strahu ili potpuno bezbrižno? »Mi nemamo pravo na život vječni, ljudi su dio stvorenoga svijeta i kao takvi svi predodređeni za smrt i propadanje. To što smrću ne završava naš život nije naše pravo ni zasluga, nego Božji dar. Bog tako ne želi, Bog intervenira u zakon smrti i čovjeka poziva na život. Smrt nije zadnja riječ u našem životu, jer Bog nas stvara za život. Bog želi s nama biti: ne samo da nas poziva na naravni, ljudski život, štoviše s nama želi podijeliti i božanski život. Udioništvo u njegovu božanskom životu za nas je punina života.«

Ta spoznaja nikako ne izaziva strah u vjernika, nego osjećaj zahvalnosti i ljubavi koji ne treba biti usmjeren negativno prema tomu da nakon smrti ljude čeka sud. Dr. Parlov kaže da je već Isusov dolazak na ovaj svijet donio Božji sud, ali i Božje milosrđe. »Božji se sud sastoji u tome da je osuda izrečena nad sotonom i nad našim grijehom. Grijeh je uništen, a grješnik je spašen. U tom je Božji sud, Božje pohođenje uvijek uključuje i spasenje i osudu. Zato je za nas kršćane posljednji sud susret s ljubavlju koja spašava, koja ljubi, koja prihvaća, koja nas želi uza se, što nije poziv na neodgovoran život. Bog nas želi spasiti, no hoćemo li biti spašeni ne ovisi samo o njemu i njegovoj ponudi, nego i o nama prihvaćamo li ga ili ne. Krivi postupci mogu dovesti do postupnoga otuđenja od Boga i njegove ljubavi, mogu izazvati čak odbijanje njegove ljubavi. Ako se to dogodi – tada praktički može doći u pitanje vječno spasenje.«

Uskrsnuće tijela – vjera u potpuna čovjeka
Jedan od vidova kršćanske vjere koji je ljudima teško prihvatljiv jest uskrsnuće tijela. Na koga se točno odnosi ta sintagma iz Vjerovanja i zašto je važno isticati i tjelesno uskrsnuće? Ne ulazeći u komplicirana teološka pitanja kako se događa uskrsnuće tijela, prof. Mladen Parlov odgovara: »Kada ispovijedamo uskrsnuće tijela, zapravo ispovijedamo da vjerujemo u potpuna čovjeka. Čovjek nije samo njegova besmrtna duša, čovjek je osoba po utjelovljenju besmrtne duše u ljudsko tijelo. Čovjek je čovjek po svojoj tjelesnosti. Uskrsnuće tijela pripada pologu vjere, stožerni je kamen kršćanske vjere, vjerujemo u uskrsnuće našega tijela zato što je Krist uskrsnuo. On je prvorođenac među mnogom braćom, on je prvi koji je uskrsnuvši svojim tijelom od mrtvih i nama zajamčio da će i naše tijelo jednom isto tako uskrsnuti i postati dionik one slave koju je namijenio onima koji ga ljube. Tada ćemo biti potpuni, do tada nismo potpuni!«

IZVORGlas Koncila br. 44/2018.
Prethodni članakKatolički džepni kalendar i rokovnik 2019.
Sljedeći članakKlub prijatelja