Katar, država na Arapskom poluotoku u jugozapadnoj Aziji, smještena je na malom poluotoku na zapadnoj obali Perzijskoga zaljeva i nekoliko susjednih otočića, od kojih su najvažniji Halul, Sharouh, Al-Ashat, Al-Safliyah, Al-Aliyah i Ras Rukn, i graniči na jugu sa Saudijskom Arabijom a na zapadu morskom granicom s Bahreinom. Riječ je o prostorno relativno malenoj državi jer njezina je širina otprilike u sredini poluotoka 80 km, a dvije najudaljenije točke su joj oko 160 km. Međutim, financijski je vrlo moćna zbog bogatih izvorišta nafte, o čemu govori podatak da je BDP po glavi stanovnika 2018. bio gotovo 69 tisuća dolara, čime je ispred Ujedinjenih Arapskih Emirata i Saudijske Arabije, što omogućava visok životni standard stanovnicima. Stoga nikoga ne treba iznenaditi pomalo nevjerojatna činjenica da je od nešto manje od 3 milijuna stanovnika, tek oko 320 tisuća domicilnoga s državljanstvom, a ostali velik dio su useljenici, inozemni radnici. Jednako je tako zanimljivo da oko 80 posto katarskoga stanovništva živi u glavnom gradu Dohi, vjerojatno i zbog pustinjske klime s vrućim ljetima i vrlo malo padalina. Doha s oko 2 400 000 stanovnika, za mnoge koji su ga imali prigodu posjetiti – najljepši, najčišći i najsigurniji grad na svijetu, nalazi se na obali Perzijskoga zaljeva. U gradskoj je blizini međunarodna zračna luka i veliki pogoni naftne i riboprerađivačke industrije. Po državnom uređenju Katar je apsolutna monarhija u kojoj u posljednjih 150-ak godina vlada obitelj al-Thani iz koje potječe sadašnji emir Tamim bin Hamad al-Thani. Službeni je jezik arapski, ali su engleski i francuski u širokoj uporabi. Katar je postao samostalna država g. 1971. istrgnuvši se iz britanske kolonijalne uprave, iako je u jednom dijelu stanovništva tinjala želja da se priključi Ujedinjenim Arapskim Emiratima.
Arheološka otkrića katarsku povijest smještaju već u 6. st. prije Krista, a svojevrsna je prijelomnica s odjekom na sadašnjost – 7. st., kada se na tim prostorima počinje širiti islam. Tijekom povijesti njime je vladalo nekoliko arapskih dinastija, potom relativno kratkotrajno i Osmanlije, što je sve pridonijelo značajnoj ulozi Kataraca na širenju islama i njegovu prožimanju cjelokupnoga društvenoga i kulturnoga života. Stoga je i danas, prema katarskom ustavu, šerijatski zakon u temeljima katarskoga zakonodavstva, iako je u praksi on mješavina građanskoga i šerijatskoga zakona. Naime, šerijatski se zakon primjenjuje na obiteljsko pravo, nasljedstvo i nekoliko kaznenih djela, uključujući preljub, pljačku i ubojstvo. No i dalje je npr. islamska poligamija dopuštena, iskazi žena tretiraju se kao upola manje vrijedni od svjedočenja muškarca, bičevanje se primjenjuje kao kazna za konzumaciju alkohola ili nezakonite spolne odnose, a kamenovanje za otpadništvo od islama i homoseksualnost, iako već dugo ni jedna takva smrtna kazna nije izvršena, bogohuljenje se kažnjava do sedam godina zatvora, a prozelitizam do 10 godina. Zato, očekivano, katarske vlasti nisu prihvatile nadležnost Međunarodnoga suda pravde. Turisticama se također savjetuje da ne nose minice, haljine bez rukava, kratku ili usku odjeću, a turistima da ne nose samo kratke hlače.
Muslimani s oko 68 posto najbrojniji su jer uz domaće Katarce velik je broj muslimanskih inozemnih radnika iz Pakistana i drugih islamskih zemalja, a slijede kršćani s oko 14 posto, među kojima je oko 200 tisuća katolika različitih obreda, većinom radnika migranata s Filipina, iz Indije, Južne Amerike, Afrike, Libanona i Europe. S istim su postotkom i hindusi, zatim budisti s malo više od 3 posto i ostali.
Najveća je rimokatolička crkva ona Gospe od Krunice smještena zajedno s crkvama drugih kršćanskih denominacija u svojevrsnom getu u vjerskom kompleksu u okrugu Abu Hamouru u općini Al Rayyan, 8 km od glavnoga grada Dohe. To je prva rimokatolička crkva podignuta 2008. u zemlji od prodora muslimana u 7. stoljeću, na zemljištu koje je donirao katarski emir Hamad bin Khalifa al-Thani. Zbog islamskih zakona u Kataru crkva na svojoj vanjskoj strani nema kršćanskih simbola poput križeva, zvona ili zvonika. Posvetio ju je indijski kardinal Ivan Cornelius, tada prefekt Kongregacije za evangelizaciju, uz nazočnost zamjenika katarskoga predsjednika vlade i nekoliko drugih državnih i općinskih dužnosnika. Prije toga katolici i drugi kršćani sastajali su se na liturgijska slavlja i molitve samo u obiteljskim domovima. Danas u prostranom pastoralnom centru stanuje 12 svećenika, koji se skrbe za sve katarske jezične i obredne katoličke zajednice: filipinsku, indonezijsku, konkani, urdu, tamilsku, malajalamsku, maronitsku, talijansku, francusku, siromalabarsku, španjolsku, korejsku, brazilsku, šrilankansku i siromalankarsku. Silno velik i razgranat vjerski i društveni život povjeren je 50-godišnjemu župniku o. Rallyju Gonzagi, kapucinu, rođenomu Filipincu, koji je od 2012. u Kataru, a župnikom je tamošnje župe imenovan 2017. Uz osam kapucina u župi pastoralno djeluju po jedan karmelićanin, maronitski redovnik mariamit, siromalabarski i siromalankarski svećenik.
Svakako treba istaknuti da je nedaleko od glavne župne crkve Gospe od Krunice podignuta i crkva sv. Tome za liturgijske potrebe siromalabarskih vjernika, u kojoj se u ovo pandemijsko vrijeme slavi misa ujutro u 5.30 samo uz prethodnu registraciju kako se ne bi premašio dopušteni broj osoba u zatvorenom prostoru, zatim u 9 sati preko interneta, a svakodnevne ispovijedi u 18.30 ograničene su na 15 vjernika.
Jednako tako vlastito sakralno zdanje, crkvu sv. Marije sagrađenu 2000., imaju i siromalankarski katolici. Posvetio ju je poglavar i nadbiskup Baselios Cleemis, poglavar i prvi kardinal Siromalankarske Crkve, imenovan od pape Benedikta XVI., a njezin sadašnji župnik je dr. Shaji Mathews Vazhayil, koji je tu dužnost preuzeo 2018.
O vrlo životnom katolištvu u jednoj od »tvrđih« islamskih zemalja na Arapskom poluotoku govori i o. Blessen Pettikkal, 36-godišnji redovnik Karmelićana Marije Bezgrješne, koji je rođen u Kataru. Nakon završenih škola u Kataru stupio je g. 2001. u najpoznatiju i najbrojniju siromalabarsku redovničku zajednicu, koju su 1931. osnovali indijski svećenici Thomas Palackal, Thomas Porukara i sv. Kuriakose Elias Chavara. Za svećenika je zaređen 2015., a pastoralno je djelovanje započeo u siromalabarskoj biskupiji Kalyan u indijskoj saveznoj državi Maharsthra. Sada se i jedan mladić iz Katara priprema za svećeništvo.
