Teško je objektivno prosuditi tko je u pravu u tvrdnjama da odijelo (ne) čini čovjeka. Naime, na prvi pogled i jedni i drugi su u pravu iako zastupaju potpuno oprječna stajališta. O muškarcu npr. koji nosi uredno i čisto, pa i pokrpano, ali ispeglano, staro i iznošeno odijelo, može se puno toga zaključiti. Riječ je, očito, o siromašnoj, ali ponosnoj osobi, koja »drži do sebe« i svoga dostojanstva. Odijelo ga, dakle, unatoč svemu čini hvalevrijednim i otkriva ga kao osobu kojoj nije od presudne važnosti bogatstvo, nego ljudske vrline. Jednako tako, skupocjeno odijelo nikako ne može prikriti primitivizam ili bahatost bilo kojega hrvatskoga političara ili svjetskoga bogataša. Dakle, riječ je o osobi kojoj su često novac, vanjština i bogatstvo ispred svih moralnih i sličnih »gluposti« o kojima, dakako, i ne razmišlja, te ga njegovo odijelo ni slučajno ne čini čovjekom, kako si on to možda umišlja.
Budući da će od modnoga »razglabanja« rijetko tko imati koristi, najbolje je mudrovanje o odijelu koje (ne) čini čovjeka završiti kod splitskih kapucina povrh glasovite plaže »Bačvice«, u župi i svetištu Gospe od Pojišana. Ti su skromni i samozatajni redovnici jednoga od triju ogranaka franjevačkoga reda, koji čine još opservanti i konventualci, dobili ime po odijelu, dakako, redovničkom s prepoznatljivom dugačkom kapuljačom – kapucom. Tako u njihovu slučaju ne samo da odijelo čini čovjeka, nego ga čak i definira, ali jednako tako, oni svojim životom u materijalnom siromaštvu pristupaju svima kojima su poslani, posebice siromašnima, i načinu odijevanja, daju istinski smisao odijelu koje nose. Nije to tek puka fraza jer sigurno nitko nije mogao susresti kapucina koji je npr. održao predavanje u Bossovu ili sličnom odijelu s uštirkanom bijelom košuljom i kravatom pričvršćenom blještavom iglom, koji nosi prst debeo zlatan lanac oko vrata, zlatan prsten na ruci s ugraviranim hrvatskim grbom i vozi se u limuzini od nekoliko stotina tisuća kuna.
Od glasovita i prepoznatljiva splitskoga šetališta – Rive, uz zgradu Nadbiskupije blagim usponom Ulicom kralja Zvonimira, na koju se naslanja Pojišanska ulica, te uz policijsku postaju, samostan sestara klarisa i novoizgrađenu Gradsku knjižnicu »Marko Marulić«, dolazi se do Kapucinske poljane, na kojoj su se, nije teško pogoditi, smjestili kapucinski samostan i svetište Gospe od Pojišana, koje je uz katedralu sv. Duje, Peristil, Dioklecijanovu palaču, Prokurative, kip Grgura Ninskoga, tvrđavu Gripe, Hajdukov nogometni stadion »Poljud« i ostalo zaštitni znak i ponos Splita.
»Župa Gospe od Pojišna«, započeo je njezino predstavljanje sadašnji župnik i gvardijan samostana fra Žarko Lučić, »okuplja oko osam tisuća vjernika, a na popisu za blagoslov prijavljeno je 2080 obitelji. Prošle je godine bilo kršteno 62 djece, prvopričesnika je bilo 70, krizmanika 64, vjenčanja 30, a sprovoda 83. Kada smo već kod brojeva, svakako bih spomenuo da je sredinom rujna prošle godine, kada je u crkvi bilo izloženo neraspadnuto tijelo našega kapucina sv. Leopolda Bogdana Mandića, zabilježeno više od 50 000 hodočasnika. Župa je vrlo aktivna s raznovrsnim vjerskim životom, a trenutačno smo samo dva svećenika i jedan vječno zavjetovani bogoslov, pa se svi skupa nadamo da ćemo se uskoro i pojačati.«
O. Lučić rođen je g. 1978. u Jajcu, gdje je završio osnovnu školu, nakon koje je pošao u kapucinsko sjemenište u Varaždin. Filozofsko-teološki je studij završio u Zagrebu te je g. 2004. zaređen za svećenika. Prva mu je pastoralna dužnost bila u varaždinskom samostanu, potom u zagrebačkom, pa opet u varaždinskom, a od 2005. u karlobaškom. Po odredbi provincijala otišao je 2007. na studij u Rim te nakon povratka g. 2009. obnašao dužnost magistra novaka, bolničkoga kapelana i gvardijana u riječkom samostanu. Premješten je zatim u samostan sv. Leopolda u zagrebačku Gornju Dubravu, a g. 2015. preuzeo je službe u Splitu. Po njegovim riječima, redovnici uz apostolat mora vode i brigu o dva doma za umirovljenike, a u župi se okuplja i Franjevački svjetovni red (FSR), Franjevačka mladež (Frama), Prijatelji maloga Isusa, Marijina legija, Hrvatsko katoličko liječničko društvo medicinskih sestara i tehničara, Biblijska skupina te, kao i u svim drugim župama, ministranti, čitači, Caritas.
U tom doista opsežnom poslu u redovitim župnim dužnostima pomaže mu župni vikar fra Drago Vrhovac, duhovni asistent župnoga FSR-a, koji se skrbi i za domove umirovljenika »Zenta« u Ulici Ivana pl. Zajca, u kojem svake subote slavi mise u 17 sati u kapeli sv. Ante Padovanskoga na prvom katu, i u Vukovarskoj ulici gdje su mise u kapeli sv. Marte svakoga četvrtka također u 17 sati. I taj detalj o drugom domu rječito govori o kapucinima i njihovoj služiteljskoj spremnosti – on nije na području njihove župe, ali ni trenutka nisu razmišljali pred zamolbom crkvene vlasti da preuzmu pastoralnu skrb o njemu. O. Vrhovac rođen je g. 1956. u Busovači u srednjoj Bosni, gdje je završio osnovnu školu, a kao kapucinski sjemeništarac srednju školu započeo je u Splitu i završio na zagrebačkoj Šalati. Nakon bogoslovnoga fakulteta u Zagrebu za svećenika je zaređen 1983., nakon čega je šest godina djelovao u Varaždinu, 16 godina u Zagrebu i od 2005., dakle već 13 godina, u Splitu.
Da u splitskoj župi ne budu ipak samo »Bosanci«, pobrinuo se sadašnji provincijal fra Jure Šarčević odredivši fra Ivana Perića za člana samostanske zajednice. Rođen je u Zadru 1979. u župi sv. Ivana Krstitelja, osnovnu je školu završio na zadarskim Stanovima, srednju tehničku školu također u Zadru, nakon koje se zaposlio u brodogradilištu te u nekoliko privatnih tvrtki. U kapucinski je red stupio g. 2007., nedavno je diplomirao na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu, početkom godine je došao na ispomoć u splitski samostan i čeka ređenje za đakona i svećenika. Spreman je na svaku vrstu posla, čak po potrebi i kuha, što je, kako sam kaže, naučio od svoga djeda. Netko bi s razlogom mogao, temeljem njihova redovničkoga zajedništva sabranoga u glasovitu uzrečicu francuskoga pisca Alexandera Dumasa starijega: »Svi za jednoga, jedan za sve«, usporediti ih s trojicom mušketira iz 17. st., međutim, zbog korpulentnosti o. Perića, kojega se nikako ne može usporediti ni s jednim od trojice, kasnije i četvorice, planetarno glasovitih junaka: D’Artagnana, Aramisa, Porthosa i Athosa, primjerenija je i objektivnija uzrečica: U splitskom je samostanu u 21. st. kapucinski trio iz snova!
Očekivano, u franjevačkoj župi iznimno je aktivan Franjevački treći red, koji vodi, službenoga naziva – ministrica, 60-godišnja Dragica Buljubašić, dugogodišnja blagajnica u splitskoj podružnici tvornice »Gavrilović«. Sa suprugom Mijom ima dvoje djece, Danijelu i Martina, te četiri unuke. »Naše je mjesno bratstvo FSR-a jedno od ukupno pet njih u Splitu, imamo svakoga utorka sastanke, kojima prethodi sudjelovanje u molitvi krunice i euharistijskom slavlju. Počinju molitvom časoslova, slijedi duhovni nagovor i potom razgovor o aktualnim planovima. Članova je više od 30 u rasponu od 30 do 90 godina i nastojimo biti aktivni, kao što sam već spomenula u liturgiji, molitvenim susretima, a posebice na karitativnom području, često u suradnji s nadbiskupskim Caritasom za obitelji. Pomažemo ne samo za veće blagdane, nego tijekom cijele godine obiteljima s puno djece i onima slabijega materijalnoga stanja. Nije zgorega istaknuti da pomažemo u granicama mogućnosti i misije, pa sada pomažemo Tanzaniji. Sretni smo što možemo djelatno živjeti evanđelje u Franjinu duhu, a to prepoznaju i drugi jer stalno imamo, istina ne puno, novake i simpatizere. Sa sadašnjim duhovnim asistentom fra Dragom izvanredno surađujemo. Još bih na kraju spomenula da djelujemo od, sada već pomalo davne, g. 1924.«
Naslanjajući se na Franjevački svjetovni red, nekom se logikom nameće i Franjevačka mladež (Frama), čiji je predsjednik student četvrte godine fizike Krešo Ruić, koji o framaškom bratstvu u župi iznosi osnovne podatke: »Naše bratstvo okuplja 30-ak članova te još osam obećanika, dakle onih koji će uskoro postati punopravni članovi. Da bi neka djevojka ili mladić to postigli, trebaju proći nekoliko stupnjeva formacije. Najprije je to simpatizer koji se tijekom tri mjeseca upoznaje s framaškim ciljevima na našim susretima svakoga petka u tjednu u 8.30 sati. Sljedeća je razina primanje u bratstvo, tijekom kojega ga voditelj formacije godinu dana poučava detaljnije o dužnostima i pravima u franjevačkom životu, a kruna svega je svečano obećanje.«
Prvi kapucini došli su u Split krajem 1682. da budu dušobrižnici ne samo tamošnjim vjernicima, nego i vojnicima, ali i bolničari u vojnoj bolnici. Osvjedočivši se o njihov samoprijegoran pastoralni rad, splitski nadbiskup dovodi još kapucinskih redovnika. Oni su se isprva smjestili u maleni samostan/hospicij, koji se nalazio na početku današnje rive, gdje su obitavali sve do g. 1875. kada je srušen zbog izgradnje željezničke pruge. Te godine odlaze iz Splita, ali se vraćaju 1908. kada im se i povjerava briga za svetište Gospe od Pojišana, uz koju g. 1911. podižu i samostan. Crkvu su nekoliko puta proširivali; današnja je dovršena 1771. godine, a oltar, najveći barokni oltar u Splitu, je iz 1794. godine. Za to je gradsko područje biskup Kvirin Klement Bonefačić 28. svibnja 1944. osnovao i župu Gospe od Pojišana. Nažalost, nakon uspostave tobožnje »narodne« i »socijalističke« nove državne tvorevine, kao i stotine drugih župa, ni kapucinsku u Splitu nije mimoišao krvoločni revolucionarni gnjev komunističkih vlasti – prvoga župnika fra Pavla Ivakića uhitila je Ozna i u svibnju 1945. strijeljala, uobičajeno bez ikakva suda i presude, na splitskom groblju Lovrinac. Također je bila zabranjena i tradicionalna procesija na Veliku Gospu, no vjerničkim vrjednovanjem tih bezumnih čina može se ustvrditi kako je mučeničko sjeme urodilo plodom, koje se danas očituje u raznovrsnom župnom životu o kojem svjedoči nekolicina župljana.
Marina Luetić, 40-godišnja medicinska sestra, udana je za supruga Matu i jedna je od članica Hrvatskoga katoličkoga društva medicinskih sestara i tehničara osnovanoga u Splitu g. 2006. »Jednom mjesečno imamo sastanke, na kojima se družimo i molimo zajedno s našim duhovnikom župnikom fra Žarkom. Pod predsjednicom splitskoga ogranka Anom Dorić nastojimo se strukovno i ćudoredno usavršavati na korist vjernika i svih ljudi dobre volje, radi promicanja kršćanskih načela u zaštiti zdravlja pučanstva i čuvanju ljudskoga života od začeća do naravne smrti. Često organiziramo u župi mjerenja tlaka i šećera, što se oglašava na misama.«
Damir Ruić rođen je g. 1958. u Splitu, radi na organiziranju prihvata i otpreme brodova u tvrtki »Pomorski peljar«. Sa suprugom Renatom, vjeroučiteljicom, ima četvero djece i sva su aktivna u župnoj zajednici. »Samostan mi je doista drugi dom i kad god sam slobodan rado dolazim ne samo nedjeljom, nego i u tjednu, a spreman sam pomoći što god je potrebno.«
Antonija Lončar Jelavić-Šako, 30-godišnjakinja, diplomirala je 2012. na splitskom KBF-u i kasnije magistrirala katehetiku, a trenutačno je na zamjeni u privatnoj gimnaziji »Kraljica Jelena«, u kojoj predaje vjeronauk. Osim toga predaje župnu katehezu za krizmanike skupa sa župnikom i s. Dolores, a prvopričesnike ima vikar fra Drago.
Mladen Russo, 71-godišnji pomorski kapetan, u mirovinu je otišao s radnoga mjesta lučkoga pilota u splitskoj luci. Dugo je godina aktivan u apostolatu mora u župi, koji je po njegovim riječima posljednjih godina pomalo zamro. Njegova supruga Marija često u molitvenoj skupini predvodi krunicu. Sretni su i zadovoljni, posebno zahvalni Gospodinu na troje djece i troje unučadi. Član je župnoga pastoralnoga vijeća, koje okuplja deset članova i pomaže župniku u svim većim pothvatima.
Zrinka Magazinović, 22-godišnja studentica 3. godine strojarstva u Splitu, ima dva starija brata pomorca, članica je Franjevačke mladeži od g. 2011. i uz ostalo zadužena za ministrantsku skupinu. »Ministrantsku dužnost, i cure i momci, shvaćamo ozbiljno i nastojimo je savjesno obavljati, za što se pripremamo na redovitim tjednim susretima. Na euharistijsko klanjanje svakoga četvrtka u 19.30 sati nastojimo svi doći.«
Luka Zuanić ima 36 godina i netko bi mogao pomisliti da je član samostanske zajednice jer svaki dan redovito obavlja sakristanske dužnosti, prati o. Vrhovca u njegovim posjetima domova umirovljenika gdje ministrira, »uskače« kad god i gdje god treba, a sve, kako sam spominje, isključivo na slavu Božju.
Nikša Lentić sa 56 godina najraspjevaniji je član tamošnje župne zajednice jer je završio Institut za crkvenu glazbu, a i voditelj je i orguljaš mješovitoga župnoga zbora, koji čini 35 članova. Zavidne glazbene četveroglasne izvedbe plod su svakotjednih proba, posebno muških tenora i basova, a posebno ženskih soprana i altova, te potom zajedničkih proba s dirigentom Duškom Videkom. Ne zaboravlja spomenuti i dječji zbor i njegovu orguljašicu Martu Pleić.
Ugodno je biti među župljanima Gospe od Pojišana i njihovim fratrima, osjeća se među njima »ono« što svatko danas toliko želi – biti među »svojima«, poštivan i cijenjen bez obzira na dob, spol, društveni status, materijalnu situaciju. Ukratko, njihovo je zajedništvo iznad svih modnih i drugih trendova.
