Iako 32-godišnji Tihomir Šmitpeter i njegova 25-godišnja supruga Ana rade »na pola radnoga vremena«, ne razmišljaju o napuštanju Slavonije. Naprotiv, Šmitpeter je jedan od zaljubljenika u tradiciju i narodnu baštinu rodnoga Kaptola i okolice i sve to želi očuvati od propadanja i otrgnuti od zaborava.
»Rođen sam u obiteljskoj kući pedesetak metara udaljenoj od Staroga grada Kaptola, gdje sam se igrao i proveo najljepše dane djetinjstva. Član sam Vatrogasnoga društva staroga 125 godina, 17 godina sviram tamburu, donedavno sam bio i član KUD-a, ali najviše volim narodne nošnje, stare fotografije i davne uporabne predmete iz moga mjesta i kraja. Zato rado ‘hodam po tavanima’ i uzimam ono što bi vjerojatno završilo u peći ili na smetlištu, a smatram da je vrijedno.«
Voli i povijest pa rado prebire materijale o Ivi Čakaliću, hrvatskom pučkom pjesniku, prikupljaču narodnoga blaga, običaja i pjesama svoga rodnoga kraja – potpapučkoga dijela Požeške kotline, čije ime nosi kaptolački KUD. Često se »bavi« i čitanjem djela Vilima Korajca, svećenika, rođenoga u Kaptolu.
Baka je pripovijedala Tihomiru kako u Požeštini žive Slavonci »pauri« i »šijaci«, a dolje, prema Savi – »graničari«. Onda se on počeo zanimati za »paursku« narodnu nošnju i uopće za narodne nošnje, stare fotografije, predmete, dijelove namještaja… Danas je dio njegove zbirke smješten u obiteljskoj, a dio u bakinoj kući.
»Svoje nošnje ljubomorno čuvam, ali rado posudim članovima KUD-a za različite manifestacije izbora najljepše narodne nošnje. Prikupio sam više predmeta za tkanje, za obradu prediva, imam pet tkalačkih stanova, uz jedan ‘složeni’, na kojem radim. Kad sam rekao da ću naučiti tkati, moja se baka čudom čudila, ali ja sam danas tkalac (ne znam koliko muških još ima). Ne stidim se ni snaša koje tkaju.«
Pronašao je i skenirao više desetaka tisuća starih fotografija koje prikazuju običaje u njegovu kraju, narodne nošnje, crkvene i druge svečanosti, čak i nekadašnje sprovode, radove u polju, svinjokolje… ali sve govore o običajima, tradiciji i prošlosti sela i Požeštine. Čuva i bezbroj fotografija originalnih narodnih nošnja koje su davno nestale. Otkao je prilično toga, među ostalim »zaprege« za žensku nošnju, a želja mu je u dogledno vrijeme otkati cjelovitu mušku i žensku narodnu nošnju svoga kraja. Ističe dobru suradnju sa župom Kaptol, nedalekom župom Velika, Gradskim muzejom Požega i drugima.
Supruga Ana predaje glazbeni, pjeva u crkvenom zboru, oživjela je u Kaptolu svirku tambure, vodi mali i veliki orkestar, povremeno pomaže jednomu ženskomu bendu, vodi zbor umirovljenika…
»Iako oboje radimo ‘na pola radnoga vremena’, želimo ostati ovdje, uz tradiciju i baštinu župe, mjesta i kraja. Uoči Petrova u kaptolačkom Starom gradu bude prekrasan koncert, gdje smo i mi angažirani, i bude prelijepo, to se treba vidjeti. U obitelji se molimo zaštitnicima naše župe – sv. Petru i Pavlu, a svečano slavimo i Svijećnicu – Marinje. Budući da mi je supruga Bunjevka iz Subotice, nije mi nepoznato Bunarićko proštenje i misno slavlje koje spada među najveća godišnja okupljanja Hrvata katolika. Održava se svake godine zadnje nedjelje u kolovozu, posvećeno je Majci Božjoj ‘na bunariću’. Ondje znamo otići i u drugo doba godine. Važno je živjeti svoju vjeru, a uz to sačuvati korijene i sve ono što nam ostaviše naši predci«, zaključuje tkalac iz Kaptola.
Sjeća se Pavlović djedovih i otčevih priča o cipelama koje »škripuću«. Naime, nekada se smatralo da je cipela ili čizma kvalitetna ako pri hodanju škripi pa su imućniji tražili od postolara da ugrade »škripce«. Tako su onda gospoda hodala, a cipele škripale. Prisjeća se i vremena Domovinskoga rata kad su morali otići, kad im je kuća do temelja stradala, kad je Pakrac bio sablasno pust, pa su kasnije kretali iz početka. U razgovor se uključuje i njegova majka Marija. Iako su joj na leđima 93, vitalna je i bistra.
