KAKVA JE HRVATSKA JEZIČNA SLIKA I ŠTO SVE NA NJU UTJEČE? Govorima se prenose tradicija, običaji i kultura

Dr. Filip Galović

Jezikoslovac koji se bavi dijalektologijom te je svojim angažmanom u suradnji s lokalnim institucijama uspio dio govora otoka Brača i Šolte uvrstiti na popis nematerijalnih kulturnih dobara pri Ministarstvu kulture, na kojem se nalaze još govori Huma na Sutli, posavskoga sela Siče, Starih Perkovaca, otoka Suska, kotoripska skupina govora, bednjanski i čabarski govori, nastavlja svoj znanstveni i nastavni rad s mnogo znanja i ljubavi njegujući mjesne govore i dijalekte. Iako je tek u 37. godini, rođeni Bračanin dr. Filip Galović, docent s Hrvatskoga katoličkoga sveučilišta svojim radom svjedoči kako su povezani hrvatski dijalekti, baština, tradicija i kultura, a interes za mjesne govore kao jezično blago Hrvata želi proširiti iz uskih znanstvenih krugova i elita u širu javnost, što je sigurno vidljivo i u projektu »Zvučni atlas hrvatskih govora«, gdje je uključen kao zamjenik voditelja projekta.

Rad na terenu nije jeftin

Nakon mnogo odrađenih terenskih istraživanja te razgovora s izvornim govornicima, odgovarajući na upit prijeti li zaborav lokalnim govorima i zbog sve praznijih mjesta zbog iseljavanja posljednjih godina, dr. Galović kaže: »Mnogi čimbenici danas utječu na promjene u mjesnim govorima, pa tako nalazimo govore koji su osjetno poljuljani, govore koji su dijelom izmijenjeni, ali postoje, pak, i oni koji su dobro očuvani. Nov i moderan način života, globalizacija, migracijski procesi, izumiranje izvornih govornika, silan utjecaj gradskih govora, utjecaj govora medija, utjecaj obrazovanja, utjecaj standardnoga jezika i niz drugih čimbenika – sve navedeno, nesumnjivo, utječe i na jezičnu sliku određenih područja. Zato moramo, više nego ikada, istraživati, zapisivati i proučavati, ali i nastojati očuvati to bogatstvo koje nam je preneseno od starijih naraštaja.«

Dr. Filip Galović: »Potrebno je razbiti vrlo neispravno mišljenje da su mjesni govori nešto nazadno, zaostalo i da nemaju vrijednost jer to nipošto nije tako. Istina je posve suprotna – manja naselja, njihov život, kultura te lokalni govori neizmjerno su bogati i raznoliki te se njima možemo ponositi.«

Upravo zato jedna od metoda koje mogu pomoći u čuvanju jezične baštine jest znanstvena obrada mjesnih govora, dijalekta i narječja koji se terenski istražuju te se potom jezična građa proučava, analizira i opisuje – to je temelj mlade jezikoslovne grane dijalektologije. U tom je pogledu dr. Galović posebno angažiran te svjedoči da terenski rad traži mnogo napora i vremena: »Rad na terenu nije jeftin, osobito ako se mora ići na udaljenija područja, poput otoka. Potrebno je, ponajprije, vješto vladati znanjima koje traži dijalektologija, primjerice dobro čuti glasove i njihove nijanse koji se izgovaraju, sve akcenatske potankosti, oblike… Osim toga, valja znati kako i što pitati, kako usmjeriti pitanja, kako dobiti dobre odgovore, a isto tako paziti na koncentraciju govornika, raspoloženje. Kako su govornici obično starija čeljad, treba znati i njih saslušati, porazgovarati s njima o nekim njihovim problemima, zanimati se za neke njihove pojedinosti… Zahtjevan je to posao.«

Jezikom se prenosi tradicija

Njegovi su sugovornici najčešće pričljivi, otvoreni i rado surađuju, napominje dr. Galović te ističe da se redovito vraćaju na svoju mladost, običaje, nekadašnji način života, starinu, pa se uz jezičnu građu često saznaju i druge brojne dragocjene informacije. »U jeziku se sve ogleda i kroz jezik sve ide. Mnogi govornici u manjim mjestima, posebice stariji svijet, rabi jedino svoj mjesni govor koji je naučio u ranoj dobi i s kojim neodvojeno živi. Kada se pita takvoga govornika o starom običaju donošenja badnjaka u kuću, on će svojim mjesnim govorom s nizom dijalektalnih termina dočarati cijeli običaj koji je živio odmalena i koji je dijelom njegova života. Kada s kojom govornicom razgovara o tome kako se prije prelo, opet će se čuti brojni dijalektalni termini vezani za predenje, ali i dio nekadanjega njezina života. Kada se ribara pita o tome kada se ide u ribarenje, opet će se čuti niz termina za vremenske pojave i vjetrove, neke događaje s mora, navike ribara, vjerovanja, dakle dio života toga ribara, a sve opet na pojedinom mjesnom govoru. Dakle, govori nisu samo govori, oni su veoma važni jer se njima prenosi tradicija, običaji, kultura i brojni drugi vidovi nematerijalne kulturne baštine, pa se s pravom konstatira da su neraskidivim dijelom identiteta i hrvatske kulture«, kaže dr. Galović, koji je nakon studija hrvatskoga jezika i književnosti, filozofije te slovačkoga na Filozofskom fakultetu u Zagrebu završio i poslijediplomski doktorski studij hrvatske kulture. Naš je sugovornik i dobitnik javnoga priznanja općine Šolta za očuvanje govora otoka Šolte i kulturne baštine.

Razbiti predrasude o nazadnosti

No postoje li neki načini i metode da se ti mjesni govori očuvaju, na kome je zadaća prijenosa i čuvanja lokalnih govora? »Istina je da se mjesni govori mijenjaju jer su govori kao živi organizam. Oni nisu isti kakvi su bili prije 200 godina, a ni sutra ne će biti onakvi kakvima su danas. Ne možemo uzeti pojedini mjesni govor i silom ga izolirati od utjecaja i promjena – to tako ne ide. Što se tiče očuvanja, jamačno je da je najbolji način očuvanja mjesnih govora upotreba govora u svakodnevnoj, neformalnoj komunikaciji – tako se govor spontano prenosi na mlađe naraštaje. Isto tako, govori se čuvaju i pisanom riječju, pa je dobro i pisati na pojedinim mjesnim govorima i publicirati dobru književnu tvorbu. Tu znatnu ulogu imaju i brojne radionice za djecu u vrtiću i školi, organiziranje predstava i igrokaza na tim mjesnim govorima, organiziranje raznih književnih večeri, izrada pojedinih znanstvenih i stručnih publikacija o tim govorima, poput rječnika ili gramatike, gostovanje dijalektologa i jezikoslovaca koji će upozoriti na posebnosti, vrijednost i značaj mjesnih govora«, odgovara dr. Galović, ističući da pojedini lokalni čelnici imaju sluha za nematerijalne kulturne vrijednosti u koje ulaze govori, običaji, tradicija i sve ono što čini identitet mještanina.

Budući da ima višegodišnje iskustvo rada sa studentima na Hrvatskom katoličkom sveučilištu te kao vanjski suradnik na Filozofskom fakultetu u Zagrebu i Puli, posvjedočio je koliki interes postoji u mlađih naraštaja za lokalne govore, baštinu i slične teme. »Studentima ponajprije treba približiti i zainteresirati ih za ono što se predaje. Onda im to postane zanimljivo, korisno i aktivno uče. Na mojim se kolegijima dosta radi i praktično: slušaju se zvučni zapisi iz raznih mjesnih govora, radi se na dijalektalnim tekstovima, analizira se, proučava se, raspravlja se. Osim rada u predavaonici, gdje se na predavanjima i seminarima usvajaju znanja o hrvatskim narječjima, sa studentima smo odlazili na terene, što je važno jer su se tako izravno upoznali s pojedinim govorom, odnosno s kulturnom baštinom određenoga područja. Niz je studenata u okviru zadaća samostalno istraživao svoje govore iz kojih dolaze, pa su snimali izvorne govornike i analizirali građu, prikupljali pojedine termine, zapisivali priče o običajima i tradiciji određenoga kraja, upoznavali se s brojnim drugim zanimljivim činjenicama. Mogu reći da su mnogo toga o hrvatskim narječjima naučili, ali ono što je još važnije – spoznali su bogatstvo i vrijednost mjesnih govora, razbili predrasude da su oni nešto nazadno i razvili su svijest o njihovu značaju, a time i značaju svekolike nematerijalne kulturne baštine. To je ono što će ostati u njima, što će nositi kroz život i što će sutra prenositi na mlađe naraštaje.«

Bogatstvo i raznolikost

Na upit da prokomentira dojam kako oni koji dolaze iz manje sredine odmah budu identificirani po jeziku te se toga srame, pa taj jezik »zatiru«, odgovorio je: »To je velik problem koji se razmjerno često pojavljuje. U tom je svjetlu potrebito razbiti vrlo neispravno mišljenje da su mjesni govori nešto nazadno, zaostalo i da nemaju vrijednost jer to nipošto nije tako. Istina je posve suprotna – manja naselja, njihov život, kultura te lokalni govori neizmjerno su bogati i raznoliki te se njima možemo ponositi. To svakako treba osvijestiti kod sviju govornika lokalnih idioma, navlastito kod mlađega svijeta.«

IZVORGlas Koncila br. 39/2018.
Prethodni članakMILOSRĐE JE JAČE OD »LOMAČE« Članovi Crkve, grijeh i nova evangelizacija
Sljedeći članakMUKE GOLIJATSKE INDUSTRIJE Prehrambeni divovi i alternativna prehrana