Međunarodno sudište u Den Haagu, neobična naziva, »Međunarodni rezidualni mehanizam za ad hoc sudišta«, potvrdio je 8. lipnja presudu po kojoj je bivši zapovjednik vojnih snaga bosanskih Srba Ratko Mladić osuđen na doživotnu zatvorsku kaznu. Pridjev »rezidualni« upućuje na nešto što je preostalo. To sudište osnovano je kako bi dovršilo predmete preostale iz rada u međuvremenu ugašenih kaznenih sudova za »bivšu Jugoslaviju« i Ruandu.

Mladića je Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju (ICTY) 22. studenoga 2017. osudio na doživotni zatvor zbog genocida i još jedanaest točaka optužnice, među kojima su opsada Sarajeva i sustavna protjerivanja.

Ratko Mladić, poznat i po nadimcima »balkanski koljač« ili »balkanski krvnik«, toliko je poznat da se o njemu nema ništa više reći. Ali uloge javnih osoba, posebno kad su vrlo pozitivne ili vrlo negativne, uvijek fasciniraju javnost ne nužno zbog njihovih osobnih profila, nego u prvom redu zbog okolnosti u kojima su postigle popularnost. Mladić je u Srbiji i među Srbima u Bosni i Hercegovini doista popularan, dižu mu se spomenici, pjevaju pjesme i slavi ga se kao nacionalnoga junaka. Njegove žrtve i njihovi bližnji istodobno nose duboke rane na tijelima i dušama. Ako su vjernici, pitaju se zašto Bog dopušta takva zla. Mladić je, uz sve ostale zločine, odgovoran za likvidaciju više od osam tisuća ljudi, mladića i odraslih muškaraca, u Srebrenici, koja je tada bila pod zaštitom Ujedinjenih naroda.

Suočeni s profilima takvih zločinaca, ljudi se često pitaju kako je moguće da čovjek počini takve zločine. Odgovor je jednostavan: jer mu je to omogućeno. 

Svijet je pun ljudi sa zločinačkim namjerama, samo mnogi nemaju šanse iskoristiti te svoje skrivene potencijale. Uostalom, u pozadini spektakularnih tragedija svakodnevno se događaju nepravde, prijevare, gaženje ljudskoga dostojanstva, zabijanje noževa u leđa bližnjima, o kojima se malo govori jer nisu zanimljivi. A svi ti zločini, veliki i mali, ostavljaju iza sebe ubijena tijela ili duše, ostavljaju duboke rane kod žrtava i često stvaraju plodno tlo za nove zločine.

Kako je moguće da čovjek postane nečovjek? Da izdanak kršćanske civilizacije postane antikrist? Takvih je mnogo, s takvima se susrećemo svaki dan, samo što im životne okolnosti, društveni odnosi i državni okviri ne dopuštaju da se razmašu.

Pravosuđe ne može popraviti ljude

Ratko Mladić rođen je tijekom Drugoga svjetskoga rata, 12. ožujka 1942., po nekim izvorima 1943. godine u Kalinoviku u istočnoj Bosni. Otac mu je poginuo u partizanima, nakon čije se smrti majka brinula za podizanje djece.

Psihološka istraživanja pokazuju da vrlo velik broj djece odrasle bez otca u kasnijoj dobi pokazuje teške socio-psihološke poremećaje. Ta spoznaja mogla bi se, uzeta površno, odmah primijeniti i na Mladića. Međutim, ista istraživanja naravno otkrivaju da dio djece bez otca odraste u sasvim normalne i čestite ljude. U javnoj komunikaciji često se generalizira, pojednostavnjuje, razvijaju se stereotipi i predrasude. Kad su svojedobno hrvatski generali Ante Gotovina i Mladen Markač osuđeni u Haagu, neke su novine objavile ružnu Gotovininu fotografiju. Slučajno je uhvaćena neka njegova kratka grimasa, što je novinarima poslužilo kao ilustracija tvrdnja da je taj čovjek zapravo čudovište. Kasnije, kad je sud oslobodio hrvatske generale, nikomu nije palo na pamet da se ispriča, da popravi sliku.

Poznata je ona rečenica iz prvih semestara studija prava da pravosuđe nije isto što i pravo. Pravosuđe regulira društvene odnose i sprječava kaos, ali ono ne može popraviti ljude. Međutim, ljudi sami, javnost, koriste se pravosudnim odlukama ne samo da bi izvukli pouke iz njih, ne samo da bi se prema njima orijentirali, nego i da bi se uz njihovu pomoć obračunavali sa svojim protivnicima, širili predrasude i činili zlo. Zato se pravosuđe i politika trude da pravosudne odluke budu usklađene s općim društvenim mjerilima, kao i da političke odluke ne budu u oprjeci s pravosudnima.

Kako je dobio priliku?

Ali to ne uspijeva u svakom slučaju. Mnogi zločinci, pa i oni veliki, nikad nisu osuđeni, a događa se i da presude ostanu društveno neprihvatljive. Kao sada u Mladićevu slučaju. Javnost u Srbiji i Republici Srpskoj u BiH uglavnom ne prihvaća haašku presudu i tvrdi da je Mladić junak. Zašto?

Od famoznih obećanja nakon svakoga većega zločina, »da se nikad ne ponovi«, važnije je pitanje kako stvarno spriječiti da zločinci ne dobiju priliku. Da se ne razvije novi potencijal nasilja

Međunarodni kazneni sud u Den Haagu doista se nije proslavio uvjerljivim obrazloženjima svojih odluka, u mnogim procesima i presudama odveć su imali ulogu i politički kriteriji, optuženici su proglašavani krivima i stavljani na stup srama i prije presude. Ali postoje slučajevi, a Mladić je nedvojbeno jedan od takvih, kod kojih je zločin vidljiv iz svemira, a zločinac poznat. Njegova odgovornost za smrt tisuća, zapravo desetaka tisuća ljudi, očita je. Pitanje je samo kako je moguće da je dobio priliku, da mu je omogućeno da razvije svoj zločinački potencijal.

Srbi su u JNA imali prednost

Kao dijete poginuloga partizana Mladić je dobio priliku za vojnu karijeru, školovao se na vojnoj akademiji u Beogradu, a potom se lagano uspinjao na hijerarhijskoj ljestvici Jugoslavenske narodne armije. Poznato je da su u JNA Srbi bili dominantni, da je ona bila ne samo čuvar monolitne Jugoslavije u kojoj su različitosti bile prepoznate, ali ne i poštovane. Oni koji su služili vojni rok u JNA mogli su također ponekad u njoj opaziti tradicionalni srpski militaristički duh, pa čak i pojave koje su otvoreno svjedočile o hegemonističkim srpskim težnjama. Srbi su u JNA imali prednost.

Mladić se u međuvremenu očito pokazao kao dobar potencijal za provedbu strategijskih odrednica vojnoga vrha jer je u siječnju 1991. imenovan zapovjednikom u Prištini. Bilo je to vrijeme kad je na Kosovu trajao nevidljivi rat, kad je Beograd svim silama nastojao zgaziti Kosovo i kad su u Prištinu slani samo provjereni »kadrovi«, osobe koje su bilo na temelju obiteljske povijesti ili pak vlastitoga životopisa jamčile da mogu biti dobar oslonac za provedbu velikosrpskih ambicija.

Vrhunac je bio masakr

Ambiciozni Ratko Mladić, kasnije se pokazalo, nije imao dvojba. On je svojom životnom zadaćom smatrao stvaranje velike Srbije, bez obzira na cijenu. Uživao je ne samo povjerenje nadređenih, nego je iz nekoga razloga već tada smatran predodređenim za obavljanje najzahtjevnijih zadaća. Nije se dugo zadržao u Prištini, Hrvatska je krenula putom neovisnosti, a Mladić je u lipnju 1991. imenovan zapovjednikom kninskoga korpusa. Poslan je da predvodi vojnu komponentu srpske pobune. Sve ostalo uglavnom je poznato. Primjerice, bombardiranje Zadra i Šibenika, rušenje Masleničkoga mosta, teror i protjerivanje nesrpskoga življa. Kad se težište srpskih vojnih ambicija počelo premještati u BiH, imenovan je 1992. zapovjednikom vojske bosansko-hercegovačkih Srba. Slijedile su četiri godine opsade Sarajeva i drugih gradova, 1994. je ranjen u borbi, a vrhunac svoga vojnoga djelovanja doživio je u srpnju 1995. kad je u jednom dahu dao pobiti osam tisuća ljudi. Kći mu se navodno ubila 1994., opet navodno jer ju je pekla savjest zbog otčevih zločina.

Među najogavnijim zločinima

Haaški sudac Alphons Orie izjavio je da su Mladićevi zločini »među najogavnijima u povijesti čovječanstva«. Brojni svjetski čelnici, koje se inače pita za mišljenje kad se dogodi nešto važno, na već uobičajen način pozdravili su presudu Mladiću i izrazili uvjerenje da će ona poslužiti kao primjer.

Nedavno je jedan čovjek, u razgovoru o tome gdje su bili gori zločinci u Drugom svjetskom ratu, u partizanima ili ustašama, rekao: »Zločinci su zločinci. Njima je svejedno gdje su i za što se bore. Njima je do zločina i priključe se prvoj vojsci koja naiđe i koja im daje priliku da vrše zločine.« Zločinaca doista ima svagdje, pitanje je samo hoće li dobiti priliku. A tko im daje priliku?

Hrvatska je očuvala obraz

Hrvatska u svojoj borbi za neovisnost niti je planirala zločine niti su oni bili općeprihvatljivi. Bili su jednostavno suprotni svim vrijednostima i kriterijima koji su isticani u težnjama za neovisnošću. Međutim, ipak su se događali. Hrvatska službena politika djelovala je u početku zatečeno, ali zločini s hrvatske strane nisu ostali nezapaženi, javno su osuđivani i pravno gonjeni u skladu s mogućnostima tijekom stvaranja države. Najzad, Hrvatska je platila visoku cijenu u međunarodnim odnosima zato što, dok su državne strukture bile tek u zametku ili pak još pod utjecajem jugoslavenskih elemenata, nije na vrijeme uspjela osposobiti svoj pravosudni aparat za borbu protiv toga zla. Ipak, Hrvatska je uspjela očuvati obraz i jasno se odrediti prema zločinima. Kaotična zbivanja u BiH, u kojima su svi zaprljali ruke, još će dugo biti tema rasprava i pokušaja suočavanja s prošlošću.

Nizozemska »zdravica«

Srpski zločini bili su planirani. I to s najvišega mjesta, kao dio velikosrpske ekspanzionističke stra­tegije. Mladić je bio dio provedbenoga aparata te strategije, njegov osobni profil očito se savršeno uklapao u personalne planove velikosrpskih vojnih stratega. Uvijek je slan onamo gdje je bio potreban takav bezobzirni vojnik koji je bez ikakvih osjećaja gazio sve pred sobom.

Ostala je zabilježena priča o njegovu susretu i zdravici sa zapovjednikom zaštićene zone UN-a u Srebrenici Nizozemcem Thomasom Karremannsom. Nizozemac se tada ispričavao Mladiću jer su njegovi vojnici u samoobrani pucali na Mladićeve, a onda mu je potpuno prepustio kontrolu, sudbinu okolnoga muslimanskoga stanovništva, čak i nekoliko stotina ljudi koji su bili utekli pod njegovu zaštitu. A Mladić je tada imao naredbu od Radovana Karadžića da izazove »potpunu nesigurnost, bez nade u preživljavanje«. Rezultat je genocid, prva točka optužnice po kojoj su osuđeni i Karadžić i Mladić. I što sad? Pravda je zadovoljena, to kažu i predstavnici žrtava, kojima ta činjenica ne će zaliječiti rane.

RATOVI | Vrijeme za zrakoplove
Otkad je čovječanstva bilo je i ratova. I bit će ih još. U Europi je stvorena mreža mehanizama za njihovo sprječavanje, ali tko zna gdje i kad nešto može puknuti. Okolnosti se stalno mijenjaju. U civilizacijskom smislu zapadni svijet došao je do zaključka da ratovi nisu rješenja i svi politički projekti na Zapadu usmjereni su na mirno rješenje sukoba i na međusobno razumijevanje i suradnju. Ali Srbija nije zapadni svijet. Niti u njoj još uvijek prevladavaju pacifističke tendencije. Zato je za Hrvatsku odluka o kupnji modernih ratnih zrakoplova u ovom trenutku važnija od presude Ratku Mladiću.

 

Tetošenje Srbije

Nije čak više aktualno ni pitanje kako je došlo do zločina takvih razmjera. Došlo je jer su zločinci vidjeli da ih nitko ne može spriječiti u njihovu naumu. Britanski general Michael Rose, zapovjednik UN-a u BiH, u jednom je predavanju u Njemačkoj u vrijeme kad je bilo vidljivo da Goraždu, još jednoj sigurnosnoj zoni poput Srebrenice, prijeti opasnost kao i Srebrenici, hladno izjavio da Goražde nije ni u kakvoj opasnosti. Ljudi koji su bili politički ili vojno odgovorni, koji su bili mjerodavni i davali takve izjave, nikad ne će snositi odgovornost. Ali neki će snositi, oni niži, koji su izravno okrvavili ruke, istrage će još potrajati.

No od pravnih posljedica važnije su one političke. Od famoznih obećanja nakon svakoga većega zločina, »da se nikad ne ponovi«, važnije je pitanje kako stvarno spriječiti da zločinci ne dobiju priliku. Da se ne razvije novi potencijal nasilja. A u tom pogledu Srbija i dalje loše stoji. Ondje su na vlasti ljudi koji su podupirali agresiju ili sudjelovali u njoj. Srbijanska javnost i dalje slavi krvnike i agresore. Srbija je važna geostrateška točka za promicanje ruskih i kineskih interesa u Europi. Istodobno, Europska unija tetoši Beograd da ne bi postao još važnija geostrateška točka za promicanje ruskih i kineskih interesa u Europi.

IZVORPrilika br. 6/2021.
Prethodni članakRAZARAČI NEPRIJATELJSTAVA Tko mir traži u crkvi, a u kući unosi podjele, nije graditelj prijateljstva
Sljedeći članakPODBACIO FILM O LJUDSKOJ NARAVI Gorak okus zbog otvorenoga iznošenja eugeničkih teza