Papa se Franjo u poruci za 54. Svjetski dan mira koji se slavi na prvi dan siječnja osvrnuo na aktualno stanje u svijetu, ponovno upozorivši, uz ostalo, na ratove i sukobe »koji donose smrt i razaranje«. Papa, stalni i neumorni zagovaratelj mira među narodima i državama, nije izrijekom naveo ni jedno žarište oružanih sukoba, jer mu je stalo do svakoga pojedinca koji trpi u svim dijelovima svijeta, pa je dobro upozoriti na nekoliko zasad najžešćih žarišta i u molitve vjernika uključiti stradalnike u tim ratovima.
Ubrzo su se u naizgled jasnu bipolarnost zbog vlastitih interesa i utjecaja na tom području uključili »veliki igrači«…
Tako se Papino suosjećanje sa svim ljudima u sredinama u kojima »djeca ne mogu u škole, muškarci i žene ne mogu raditi da bi prehranili obitelji«, kako to bolno doslovce ističe, svakako odnosi i na Siriju, u kojoj je u ratu, prema nekim podatcima, do sada poginulo gotovo pola milijuna ljudi, a nekoliko milijuna ih je prognano iz svojih domova. Rat se u Siriji vodi od proljeća 2011. između sirijskih regularnih postrojba vlade predsjednika Bašara al-Asada i različitih oporbenih protivnika udruženih u Slobodnu sirijsku vojsku, organiziranu nakon tzv. arapskoga proljeća, kada je došlo do smjene vlasti u Egiptu, Libiji i Tunisu. No ubrzo su se u tu naizgled jasnu bipolarnost zbog vlastitih interesa i utjecaja na tom području uključili »veliki igrači«, ponajprije SAD sa svojim zapadnim saveznicima na strani pobunjenika i Rusija na Asadovoj strani, zatim Saudijska Arabija, Izrael, Turska i Iran, a vojno nisu nimalo zanemarivi ni Kurdi te različite džihadističke skupine u većoj ili manjoj mjeri povezane s Al-Q’aidom, te ISIL koji je privukao radikalne islamiste iz cijeloga svijeta i koji je donedavno na području Sirije imao veći dio svoga »kalifata« dok nije poražen.
Ljudi se »bore za normalan život jer su izloženi eksplozijama, pucnjevima i bombardiranjima«, bez obzira na to što se danas više ne može govoriti o klasičnoj definiciji rata.
Jedno od mjesta u kojima se, prema Papinim riječima u poruci, ljudi »bore za normalan život jer su izloženi eksplozijama, pucnjevima i bombardiranjima« jest i Irak, bez obzira na to što se danas više ne može govoriti o klasičnoj definiciji rata u kojoj jedna država vodi rat protiv druge države. Istinski je ratni sukob započeo g. 2003. vojnom invazijom koju je vodio SAD s koalicijskim partnerima s ciljem svrgavanja vlade Sadama Huseina, koji je, navodno, posjedovao kemijsko oružje za masovno uništenje i surađivao sa zloglasnom spomenutom islamističkom organizacijom Al-Q’aidom, što nikada nije dokazano. Većina političkih analitičara, posebice nakon objave WikiLeaksa g. 2010. gotovo 400 tisuća povjerljivih ratnih dokumenata o ratu u Iraku, zaključuje da je zapravo riječ o nadzoru nad tamošnjim bogatim naftnim rezervama. Danas se, uvjetno rečeno, rat, jer je on službeno završen vojnim porazom Huseinove vojske već iste godine kada je i započeo, vodi između službenih iračkih snaga, potpomognutih SAD-om i njegovom zapadnom koalicijom, i mješavine islamista, ostataka ISIL-a i pristaša svrgnutoga i pogubljenoga diktatora Huseina. Ishod dosadašnjih oružanih sukoba su, prema nekim procjenama, od 150 tisuća do milijun poginulih i oko četiri milijuna raseljenih ili izbjeglih Iračana.
Mirovni sporazum u katarskoj prijestolnici Dohi možda će donijeti tako dugo očekivani mir i prekinuti gotovo svakodnevno nasilje.
Svatko će se dobronamjeran složiti da se govor pape Franje o »strašnim uvjetima u kojima ljudi žive na područjima kriza i sukoba« može primijeniti i na Afganistan. I tamo su na jednoj strani regularne afganistanske postrojbe potpomognute zapadnom koalicijom predvođene SAD-om, u kojoj je među 40-ak zemalja sve donedavno sudjelovala i Hrvatska, a s druge strane ponovno »nevidljivi neprijatelji«, u ovom slučaju talibani i pripadnici sličnih islamističkih organizacija. Rat su početkom listopada 2001. pokrenule Sjedinjene Države i Velika Britanija kao odgovor na niz organiziranih terorističkih napada 11. rujna 2001. povezanih s Al-Q’aidom, koji su šokirali cijeli svijet, kada su srušena dva nebodera Svjetskoga trgovačkoga centra u New Yorku i oštećena zgrada Pentagona, sjedišta Ministarstva obrane SAD-a u općini Arlington u državi Virginiji. Mirovni sporazum u katarskoj prijestolnici Dohi, potpisan 29. veljače 2020. između SAD-a i talibana, opisan kao »svjetlo na kraju mračnoga afganistanskoga tunela«, možda će donijeti tako dugo očekivani mir i prekinuti gotovo svakodnevno nasilje, koje je dosada odnijelo nepoznat broj poginulih, prema nekim procjenama više od 160 tisuća civila i vojnika.
U UN-ovom izvješću od rujna 2020. navodi se da su počinjeni teški ratni zločini i da je ubijeno oko 112 tisuća osoba, od toga oko 12 tisuća civila, među kojima velik postotak žena i djece.
Teško je rasplesti gordijski čvor rata u Jemenu, započetoga svom silinom 2014., u kojem sudjeluju vojska međunarodno priznate vlade, različite oružane skupine, plemena, samoproglašeni narodni odbori, Al-Q’aida i sl. uz potporu regionalnih »igrača« – Saudijske Arabije s jedne i Irana s druge strane. Zemljopisno bi se moglo protumačiti, jasno, bez jasne crte razgraničenja, kao borba sjevera (bivša država Sjeverni Jemen) sa šijitskim muslimanima iz plemena Huti protiv sunitskoga juga (bivša Narodna Demokratska Republika Jemen prije ujedinjenja 1990.). Teheran podržava jemenske šijite, a Rijad sunite i svi bezuspješno nastoje ostvariti potpunu dominaciju. Koliko je situacija alarmantna govori i UN-ovo izvješće od rujna 2020. u kojem se navodi da su u Jemenu počinjeni teški ratni zločini i da je ubijeno oko 112 tisuća osoba, od toga oko 12 tisuća civila, među kojima velik postotak žena i djece. Osim toga, stanovništvo je izvrgnuto mučenjima, silovanjima i drugim oblicima seksualnoga nasilja, ne postoji bilo kakvo pravedno suđenje, a djeca i mlađa od 15 godina iskorištavaju se za aktivno sudjelovanje u sukobima. Pridodaju li se glad, kolera i poplave, humanitarna je katastrofa neizbježna, posebice što nitko ne pokazuje nimalo želje za mirnim rješavanjem sukoba.
