KAPELICE I REDOVNIČKE ZAJEDNICE Može li se u privatnoj kući ili stanu urediti kapelica?

Tko osniva, a tko ukida redovničke zajednice?

Uz Svjetski dan molitve za duhovna zvanja nametnulo mi se pitanje o osnivanju i ukidanju crkvenih redova. Kako se zasnivaju novi redovi i što se događa kada pojedini redovi zamru? Postoji li posebna bula o ukidanju nekoga reda?

Marko M.

Da ne širimo previše odgovor, spomenut ćemo samo što o Vašem pitanju piše u Zakoniku kanonskoga prava. Govoreći o ustanovama posvećenoga života i družbama apostolskoga života, u kanonu 573, paragrafu 2 ističe se da ih »kanonski osniva mjerodavna crkvena vlast«, a kanon 579 navodi: »Dijecezanski biskupi mogu, svaki na svojem području, službenom odlukom osnovati ustanove posvećenog života, samo ako su pitali za savjet Apostolsku Stolicu«, dok kanon 584 određuje: »Samo Apostolskoj Stolici pripada ukinuće ustanove, njoj je također pridržana odluka o vremenitim dobrima ustanove«, a u kanonima od 607 do 709 govori se o svemu vezanom uz redovničke ustanove i njihov život i djelovanje.

Kapelice u domovima vjernika

Poznato je da župnici koji nemaju klasičnu župnu crkvu i župni stan žive u »običnim« stanovima ili kućama. Nerijetko je jedna soba u takvu smještaju uređena i kao kapelica u kojoj svećenik slavi misu. No što je s kapelicama u domovima »običnih« vjernika? Može li se u privatnoj kući ili stanu urediti kapelica i, ako da, kako izgleda proces blagoslova toga prostora?

Čitateljica iz Zagreba

Sveta mjesta ona su koja se »posvetom ili blagoslovom što ih propisuju bogoslužne knjige određuju za bogoštovlje ili pokop vjernika«, ističe Zakonik kanonskoga prava (kan. 1205), pa u sljedećim poglavljima posebno navodi crkve, kapele i privatne kapelice, svetišta, oltare i groblja. Kanon 1223 navodi da se »nazivom kapela označuje mjesto koje je s dozvolom ordinarija određeno za bogoštovlje na dobrobit neke zajednice ili skupine vjernika koji se tu okupljaju i kamo s pristankom mjerodavnog poglavara mogu dolaziti drugi vjernici«, a kanon 1226 govori o privatnoj kapelici koja označava »mjesto koje je s dozvolom mjesnog ordinarija određeno za bogoštovlje na dobrobit jedne ili više fizičkih osoba«, da »biskupi mogu za sebe podignuti privatnu kapelicu koja uživa ista prava kao i kapela« (kan. 1227), a »za misu ili druga sveta slavlja u nekoj privatnoj kapelici traži se dozvola mjesnog ordinarija, uz obdržavanje propisa kan. 1227«. Kanon 1229 određuje: »Prikladno je da se kapele i privatne kapelice blagoslove po obredu propisanom u bogoslužnim knjigama; ali, moraju biti pridržane samo za bogoštovlje i izuzete od svake kućne upotrebe.«