Sveti Jeronim nikad nije bježao od svoga karaktera niti je skrivao svoje emocije jer one su dio ljudske naravi. Pa i kad se našao u pustinji kad je mogao od monaha učiti se tehnici odstranjivanja strasti iz života.
Naprotiv, tada on piše trojici svojih akvilejskih prijatelja, Kromaciju, Jovinu i Euzebiju ističući koliko mu znači njihovo prijateljstvo: »Papir ne smije rastavljati one koje sjedini međusobna ljubav, a jer se međusobno volite te vas trojicu veže ljubav ništa manje nego li je dvojicu združila krv, ne treba da dijelim između vas poslanicu što sam dužan pisati vam. Dapače, kad bi stvar bila moguća, ja bih skupio u jedno slovo vaša nedjeljiva imena, budući da me na to pobuđuje samo vaše pismo: tako da mogah misliti da ste tri u jednome, a jedan u trima.«
Za njega je prijateljstvo s njima bio tako intenzivan osjećaj da je osjećao njihovu prisutnost premda nekoliko tisuća kilometara daleko. »Sada pak zabavljam se vašom poslanicom, nju grlim, ona sa mnom razgovara; ovdje ona sama zna latinski: jer ovdje valja ili naučiti na pola barbarski jezik, ili šutjeti. Kolikogod puta po poznatom rukopisu sjetim se premilih vaših lica, toliko puta ili ja nisam ovdje, ili ste ovdje vi. Vjerujte ljubavi koja istinu govori, i dok pišem ovu poslanicu, ja vas vidim.«
Upravo zato jer mu je bilo stalo do zajedništva s njima i do svake riječi i vijesti koju je mogao primiti od njih, bilo mu je žao što su mu poslali tek jedno kratko pismo, pa im na domišljat način predbacuje: »Dosta je jedna noć da se napiše ma koliko duga poslanica. Ili da bijaste zabavljeni kakvim poslom? Nijedna potreba nije veća od ljubavi. Ostaje još dvoje: ili da ste bili lijeni pisati, ili da sam ja tako zaslužio. Od ovog dvoga volim na vas baciti krivicu za lijenost nego li sebe okriviti da nemam ljubavi pa da sam to zaslužio: jer se nemarnost lakše može ispraviti nego li se ljubav stvoriti.«
Ali jer je i sam napisao ne baš predugo pismo, ispričao se za to što ga nije uredio prema svim zakonitostima logike, već je dominirala njime impulzivnost na koju ga je nagnala ljubav: »Kratkoća poslanice zahtijeva da premučim što mi je na srcu, a želja za vama nagoni me da besjedim. Kad se veoma naglo zbori, govor je smeten i pobrkan. Ljubav ne poznaje reda.«
