U povodu 25. obljetnice objavljivanja Katekizma Katoličke Crkve (KKC) veliki intervju za austrijsku agenciju Kathpress dao je sadašnji bečki nadbiskup kardinal Christoph Schönborn. Prema vlastitom kazivanju, predsjednik posebne kardinalske komisije za »svjetski katekizam«, kako se u početku nazivao projekt, pročelnik Kongregacije za nauk vjere kardinal Joseph Ratzinger pozvao je 1987. godine Schönborna, kao svojega učenika i već afirmiranoga teologa, da bude tajnik redakcijske skupine koja je pisala sam tekst. Uz mnoge teološke teme vezane uz KKC, kardinal Schönborn u intervjuu je iznio i neka svoja sjećanja, koja zapravo ilustriraju o kakvom je zahtjevnom projektu bila riječ.
Na pitanje s kojih se polazišta krenulo kardinal Schönborn je odgovorio: »Početni temelj bio je predložak koji je dao kardinal Joseph Ratzinger kao predsjednik komisije koju je postavio Ivan Pavao II. Na temelju temeljita promišljanja o pitanjima kateheze on je izabrao klasični obrazac s četiri stupa kateheze – četiri stupa katekumenata, koja su od ranokršćanskoga vremena bili katehetski temelj za kandidate za krštenje: što vjerujemo (Vjerovanje), kako slavimo (sakramenti), kako živimo (zapovijedi) i kako molimo (Otčenaš). Oko ta četiri stupa potrebno je graditi čitavo zdanje.«
»Druga pretpostavka i zadaća«, nastavio je kardinal, »koju je postavila komisija pod vodstvom kardinala Ratzingera bila je: treba to biti sustavan, sažet opći prikaz katoličke vjere i življenja, dakle vjere i ćudorednoga života. I treba se raditi upravo o onome što Crkva naučava, a ne što kaže ovaj ili onaj teolog, kako god glasovit i svet bio. Treba biti ustrojen tako da čitatelj, kad uzme u ruke tu knjigu, može reći: ‘Ovdje ću saznati što naučava Katolička Crkva.’«
Bečki nadbiskup opisuje kako je došlo do njegova imenovanja. Prvi je nacrt, naime, izradila redakcijska komisija od sedam biskupa i poslala ga na čitanje 40 stručnjaka za katehezu. Oni su poslali svoje odgovore. »Vrlo je brzo postalo jasno da je potrebna instanca koja će sve to sjediniti«, rekao je kardinal, istaknuvši da je izbor pao na njega, a prva mu je zadaća bila obraditi odgovore četrdesetorice, uvrstiti ih u nacrt te novi prijedlog predočiti spomenutoj kardinalskoj komisiji. »Dio po dio i ubrzo se pokazalo da su svi dosadašnji nacrti uistinu bili početni nacrti. Trebalo je sve početi pisati iznova – potpuno na temelju prvih nacrta, ali u novom valu«, prisjetio se kardinal Schönborn. Tako je nastala druga inačica, koja je onda razaslana biskupima čitavoga svijeta. »S dozom naivnosti na svakoj je stranici te inačice bilo otisnuto ‘sub secreto’ (pod obvezom tajnosti). No ako se pošalje nacrt 3000 biskupa diljem svijeta s molbom da iznesu napomene, sigurno je da takvo što ne će ostati u tajnosti«, rekao je kardinal.
»Naravno«, nastavio je, »vrlo je rano, i prije nego što su postojale prve skice, bilo velikih rasprava. Glavni argument protivnika toga projekta glasio je: Danas je nemoguće napisati knjigu o vjeri za cijeli svijet, katekizam za cijelu Crkvu, s obzirom na pluralizam kultura, teologija i povijesti. To je bio najmasovniji protuargument projektu. Mislim da je kardinal Ratzinger vrlo ozbiljno uzeo taj izazov. Naposljetku, radilo se o pitanju fundamentalne teologije: Može li se danas vjeru, kao jednu vjeru, stvarno izreći u jednoj formi? Kad Pavao kaže: ‘Jedna vjera, jedan krst, jedan Bog, jedan Gospodin’ – može li se to i jezično pretočiti u jednu zajedničku knjigu vjere čitave Katoličke Crkve? S tim se izazovom komisija suočila kad je drugi nacrt poslala na konzultacije svim biskupima. Na taj je drugi konzultacijski krug pristiglo 25 000 želja za promjenama. Tada smo u velikoj skupini razmotrili i vrjednovali te želje.« Ukratko, prema kardinalovu svjedočenju mnoge su želje uvažene, neki su prijedlozi previše zalazili u detalje pa ih nije bilo moguće uvrstiti…
Otkrio je kako to da je katekizam izišao na francuskom. Razlog je jednostavan: svi su se sudionici radne skupine »susreli« u tom jeziku. A kao kompliment kardinal Schönborn je naveo izjavu ondašnjega predsjednika Europske komisije (tadašnje Europske ekonomske zajednice) Jacquesa Delorsa: »Da je barem Ugovor iz Maastrichta napisan na tako dobrom francuskom kao Katekizam Katoličke Crkve.«
Da bi Katekizam uistinu bio univerzalan, nametnula su se, prema svjedočenju kardinala Schönborna, dva ključna načela. Prvo je načelo da je u nj »ušlo« ono što je uistinu definirano kao nauk Crkve. To je, dakako, imalo i svoje »žrtve«. Tako nije ušla teorija glasovitoga švicarskoga teologa Hansa Ursa von Balthasara o »descendit ad inferos« (»sašao nad pakao«), premda je riječ o »vjerodostojnom svjedoku vjere i učitelju teologije«. No nije samo noviji teolog platio danak spomenutomu načelu, nego je tako prošao i slavni i drevni Augustinov nauk o Presvetom Trojstvu. Koliko god bio vrijedan, čak i prisutan u crkvenom govoru i naviještanju, nikada nije definiran kao službeni nauk Crkve. S druge strane, u KKC je ušao nauk o anđelima. Premda nije središnja istina kršćanske vjere, taj je nauk dio njezina pologa, rekao je bečki nadbiskup.
Kao drugo važno načelo, Katekizam poštuje takozvanu »hijerarhiju istina«, tj. sav se nauk »vrti« oko središnjih istina kršćanske vjere. »U hijerarhiji istina, koju je Katekizam uzeo kao načelo ustroja, on se ponaša kao da ima dvije goruće točke u elipsi. Tu je ponajprije vjera u Trojstvo, a potom vjera u Krista. (…) U središtu je pogled na jednoga, živoga, trojstvenoga Boga. To se najbolje vidi u prvoj rečenici Katekizma, koja na neki način kao udarac bubnjem uvodi u čitav put i sav sadržaj Katekizma: ‘Bog, neizmjerno savršen i blažen u sebi samome, u naumu čiste dobrote, slobodno je stvorio čovjeka da ga učini dionikom svoga blaženog života.’ U br. 1 Katekizma zapravo se govori o obje goruće točke elipse: teocentrična usredotočenost na otajstvo Boga i posvemašnja usredotočenost na čovjeka, jer je Bog postao čovjekom. Stoga je drugi fokus te elipse Isus Krist. Oko otajstva Božjega i oko bogočovječnoga otajstva Isusa Krista – oko toga dvojezgrenoga središta – kruži čitav prikaz nauka«, rekao je kardinal Schönborn.
Dakako, novinar austrijske agencije nije mogao propustiti ni pitanje »daljnjega razvoja« nauka, a kao primjer navedena su oba sinodska zasjedanja o obitelji, pobudnica »Amoris laetitia« (koju mnogi percipiraju ponajviše ili čak isključivo kroz pitanje pripuštanja pričesti rastavljenih i ponovno civilno vjenčanih katolika) te »ponovno otkriće kategorije ‘Božjega milosrđa’«.
Kardinal je, osvrnuvši se poglavito na apostolsku pobudnicu, rekao: »Isplati se upozoriti da treći dio Katekizma, koji govori o ćudoređu, iznosi upravo pretpostavke koje poštuje papa Franjo u ‘Amoris laetitia’. Ta on u više navrata citira Katekizam, u kojem se osim jasnih formulacija norma uvijek također upravlja pogled na čovjekov put, na uvjetovanost ljudskoga djelovanja, ljudske slobode, ljudske odgovornosti, na životne okolnosti i na konkretnu situaciju u kojoj se događa ćudoredno djelovanje čovjeka. Velik je korak – gotovo bih rekao prodor – bio to što Katekizam ovdje pozornost snažnije usmjerava na činećega subjekta, dakle na osobu koja djeluje, a ne samo na objektivnost norma.«
»Rekao bih«, nastavio je kardinal, »da bi sporenje oko ‘Amoris laetitia’ bilo jako puno mirnije kad bi kritičari ‘Amoris laetitia’ temeljitije proučili temeljno ćudoređe u Katekizmu, koje je posve usmjereno prema Tomi Akvinskom: naime, da se svako ćudoredno djelovanje odvija u povijesti, u povijesti konkretnoga čovjeka, s onim čime je oblikovan, s mogućnostima, pretpostavkama, životnim okolnostima, ograničenjima i prigodama njegove slobode. U njih pomnije gledati i njih učiniti vidljivijima i osjetnijima, kao konkretni životni prostor u kojem valja ostvariti ideal kršćanskoga braka – to je, vjerujem, važan doprinos pobudnice ‘Amoris laetitia’, koji se posve oslanja na prvi odsjek trećega dijela Katekizma, koji govori o uvjetima ljudskoga djelovanja. Silno preporučujem da se ti odlomci Katekizma pročitaju kao uvod u pobudnicu ‘Amoris laetitia’. Tada će se brzo ustanoviti da je papa Franjo posve na liniji Katekizma.«
Posljednje pitanje koje je postavljeno kardinalu Schönbornu ticalo se recepcije, svijesti o Katekizmu u proteklih 25 godina, sa zamolbom da se posebno osvrne na njemačko govorno područje. »Uspio je, razvio se (projekt Katekizam). Katekizam je danas ono ključno referentno djelo diljem svijeta, za učiteljstvo (biskupe), ali i za katehezu. Dakako, s izvjesnom brigom moram dodati: u njemačkom govornom području Katekizam još nije istinski dospio do dubine. Uvijek me je boljelo, počevši i od moje službe uredničkoga tajnika, da se u teologiji njemačkoga govornoga područja i u katehezi Katekizmu na više načina – Bogu hvala ne posvuda – pristupalo pomalo s visoka. S ironičnom i s još uvijek starom, neprevladanom predrasudom: ‘Katekizam je pretkoncilski’.«
Svoju je tvrdnju bečki nadbiskup pojasnio primjerom koji je upravo u njemačkom govornom području jako dobro poznat i prisutan u svijesti. »Sama zamisao katekizma nipošto nije pretkoncilska ideja. Nalazimo se u Lutherovoj godini. Lutherov veliki, prodoran uspjeh bio je posve sigurno ‘Mali katekizam’, pa i ‘Veliki katekizam’. To je bio Lutherov genijalni potez: vjeru sažeti u kratke izričaje, a tada je u nešto većem katekizmu prikazati iscrpnije za one kojima je zadaća naviještati vjeru. Zašto u njemačkom govornom području Katekizam nije snažnije primljen, za mene spada u ‘mysteria’, u tajne koje ne mogu objasniti, ali mi je žao.«
