KARDINAL PIETRO PAROLIN, DRŽAVNI TAJNIK SVETE STOLICE »Da kanonizacija kardinala Stepinca bude trenutak zajedništva za čitavu Crkvu«

Snimio: B. Čović | Kardinal Pietro Parolin

Dvodnevni boravak državnoga tajnika Svete Stolice kardinala Pietra Parolina u Hrvatskoj u povodu ređenja novoga nadbiskupa i nuncija mons. Ante Jozića bila je prigoda za razgovor s jednim od najbližih suradnika pape Franje. Već kod prvoga spomena Glasa Koncila dao je do znanja da mu je poznat katolički tjednik i njegov izdavač te je izražavao zanimanje za rad i djelovanje uredništva. Nedugo nakon povratka iz Libanona, gdje je kao Papin predstavnik u Bejrutu pohodio vjernike i crkvu stradalu u nedavnoj eksploziji, spremno je u intervjuu odgovarao na pitanja Glasa Koncila, više se usmjerivši na europsku perspektivu i teme od interesa hrvatske crkvene javnosti, na pitanje kanonizacije bl. Alojzija Stepinca i odnosa Katoličke Crkve i Srpske pravoslavne Crkve, utjecaj sekularizma u kontekstu zazivanja revizije Vatikanskih ugovora, kao i poruke koju sv. Jeronim – svetac iz prvih kršćanskih vremena s hrvatskoga područja – ima za današnju Crkvu. No budući da Državno tajništvo Svete Stolice na čelu s kardinalom Pietrom Parolinom posljednjih sedam godina pruža potporu Svetomu Otcu u obavljanju njegove univerzalne misije, nisu se u polusatnom razgovoru, vođenu u biblioteci Nadbiskupijskoga ordinarijata u Splitu, mogle mimoići i druge teme od širega hrvatskoga značenja.

Sveti Otac želi da kanonizacija kardinala Stepinca bude trenutak zajedništva za čitavu Crkvu, a ne razlog sukoba ili suprotstavljanja. Smatram da je u srži o tome riječ. To zahtijeva strpljivost i od Crkve u Hrvatskoj, koja, naravno, s velikom zebnjom i s velikom željom iščekuje tu kanonizaciju.

Kardinal Parolin rodom je iz sjeverne Italije, pokrajine i biskupije Vicenza, a nedugo nakon svećeničkoga ređenja 1980. godine stupio je u Papinsku crkvenu akademiju te po završetku studija i u diplomatsku službu Svete Stolice. Služio je u Nigeriji i Meksiku, potom je 2002. godine imenovan podtajnikom Odsjeka Državnoga tajništva za odnose s državama. Prije 11 godina imenovan je apostolskim nuncijem u Venezueli te je tada zaređen za biskupa. Nekoliko mjeseci nakon što je izabran papa Franjo je na jesen 2013. godine na mjesto državnoga tajnika postavio tada nadbiskupa Parolina, koji je godinu dana kasnije imenovan i kardinalom. Kardinal Parolin član je Kongregacije za nauk vjere, Kongregacije za biskupe, Kongregacije za istočne Crkve, Kongregacije za evangelizaciju naroda i Kongregacije za bogoštovlje i disciplinu sakramenata te Kardinalskoga vijeća za nadzor Instituta za religijske poslove (IOR), a sudjeluje i u radu Kardinalske komisije koju je utemeljio papa Franjo s ciljem pomaganja rimskomu prvosvećeniku u upravljanju sveopćom Crkvom i radu na nacrtu revizije apostolske konstitucije »Pastor bonus«.

Živa Crkva spremna 
Od preuzimanja službe državnoga tajnika Svete Stolice više ste puta bili u Hrvatskoj. S kakvim osjećajima dolazite ovamo i kako gledate na Crkvu u Hrvatskoj?

KARDINAL PAROLIN: Uvijek mi je drago vratiti se u Hrvatsku. Više sam puta imao prigodu doći, premda su, doduše, dolasci u posljednje vrijeme bili vezani uz bolnu situaciju s mons. Jozićem. Tijekom tih svojih posjeta susretao sam Crkvu, susretao sam i biskupe. Čini mi se da je Crkva u Hrvatskoj živa, da se trudi naviještati evanđelje te se suočavati s tolikim izazovima koji se danas nameću naviještanju evanđelja po svem svijetu.

Ustrajanje Pape na blizini 
Kada spominjete biskupe, s obzirom na više nedavnih biskupskih imenovanja u Hrvatskoj u svjetovnim medijima govori se o velikim promjenama i novom valu koji dolazi s imenovanjima. Postoji li smjer pape Franje za Crkvu kod izbora biskupa koji bi bio različit od njegovih prethodnika?

KARDINAL PAROLIN: Razumljivo je da svaki papa ima svoj stil. Stoga je također razumljivo da i papa Franjo razmišlja o biskupima, koji su od temeljne važnosti za Crkvu, u skladu sa svojom mišlju, sa svojom osjetljivošću, sa svojom vizijom. Primjerice, za vrijeme pape Pavla VI. jedno od temeljnih pitanja bilo je pitanje dijaloga. Stoga je kod imenovanja biskupa, polazeći od glasovite enciklike »Ecclesiam suam«, tražio prije svega ljude koji će znati ostvarivati tu dijalošku dimenziju.

Partikularne Crkve svakako mogu imati zahtjeva koji su tipični za njih. No ti se zahtjevi moraju uvrstiti u hod univerzalne Crkve. To uključuje i prihvaćanje da hod partikularne Crkve radije bude možda sporiji, ali da se ostvaruje u zajedništvu. Naime, svaki korak koji može prouzročiti lomove ili sporenja nije u službi poslanja Crkve, a to je da bude znak zajedništva u svijetu.

Mislim da papa Franjo ustraje nadasve na blizini, da mu je do takvoga pristupa silno stalo. Već u apostolskoj pobudnici »Evangelii gaudium« govori o biskupu koji mora »mirisati na ovce«. Upravo se tom sintagmom koristi. U tom smislu također govori o biskupu koji je »ispred stada«, »posred stada« i »iza stada«. Traže se dakle biskupi koji će biti vrlo blizu narodu te će biti kadri svoju službu izvršavati upravo njegujući veliku blizinu i raspoloživost u odnosu na svoje svećenike i svoje vjernike.

Kanonizacija Stepinca kao trenutak zajedništva 
Pitanje koje zanima vjernike u Hrvatskoj jest proces kanonizacije bl. Alojzija Stepinca. U povijest Crkve poznato je da kanonizacija dolazi u trenutku koji je najbolji ne samo za partikularnu, nego i za opću Crkvu. Je li došao taj trenutak?

KARDINAL PAROLIN: Ne čini mi se da ima novina u odnosu na ono što je već rečeno u vezi s kanonizacijom kardinala Stepinca, u smislu u kojem smo to mi objasnili biskupima i u kojem su to biskupi objasnili narodu: Sveti Otac želi da kanonizacija kardinala Stepinca bude trenutak zajedništva za čitavu Crkvu, a ne razlog sukoba ili suprotstavljanja. Smatram da je u srži o tome riječ. To zahtijeva strpljivost i od Crkve u Hrvatskoj, koja, naravno, s velikom zebnjom i s velikom željom iščekuje tu kanonizaciju. Mislim da ste to i vi jako dobro rekli: tu gestu koja se posebno tiče jedne Crkve valja promatrati u kontekstu čitave Crkve, a Papa treba upravo voditi računa o toj općoj viziji.

Krenuti s obnovljenom voljom 
Gdje se onda po Vašem mišljenju otvara prostor za dijalog Katoličke Crkve i Srpske pravoslavne Crkve? Koje je to neriješeno pitanje u koje bi trebalo uložiti dodatne napore?

KARDINAL PAROLIN: Mislim da je Papa izabrao metodologiju nastojanja da se približe stajališta, i kada je riječ o pitanju koje razdvaja. Smatram također da je takva metodologija najispravnija. Poznato je Papino stajalište da je dijalog jedini instrument koji omogućava da se prevladaju razlike te da se pomire različita stajališta. Jedna faza toga dijaloga je ostvarena i nije postigla neki poseban rezultat jer se stajališta nisu približila. No vjerujem da je to put kojim treba ići s obnovljenom voljom. Na završetku susretâ izražena je želja da se dijalog nastavi pa se nadamo da će se to ostvariti i donijeti plodove.

Važno je zajedno hoditi 
Hrvatska je ponosna što je s njezinoga područja došao crkveni naučitelj sv. Jeronim. To otvara pitanje odnosa partikularnih i sveopće Crkve. Koliko jedan izazov i problem partikularnih Crkava može postati pravilo postupanja za sveopću Crkvu, posebice ako gledamo situaciju u Njemačkoj?

KARDINAL PAROLIN: Stvarnost univerzalne Crkve i partikularnih Crkava jest pitanje koje se u Crkvi uvijek nametalo i nije od danas. Ako se osvrnemo na povijest, vidjet ćemo da je tu bilo lakših i težih trenutaka. Ta je povijest vrlo šarolika. Važno je, međutim, zajedno hoditi. Partikularne Crkve svakako mogu imati zahtjeva koji su tipični za njih. No ti se zahtjevi moraju uvrstiti u hod univerzalne Crkve. To uključuje i prihvaćanje da hod partikularne Crkve radije bude možda sporiji, ali da se ostvaruje u zajedništvu. Naime, svaki korak koji može prouzročiti lomove ili sporenja nije u službi poslanja Crkve, a to je da bude znak zajedništva u svijetu.

Jedni drugima moramo pomoći 
Poznato je posredovanje Svete Stolice u postizanju mira. Koja je mirovna misija Svete Stolice trenutačno najaktivnija? Za koja bi područja vjernici u ovom trenutku trebali posebno moliti, a Vama je u Državnom tajništvu to posebno na srcu?
Danas svjedočimo širenju pokreta zatvorenosti: svatko radi za sebe, vjerujući ne samo da će sam riješiti svoje probleme, nego također vjerujući da će ih riješiti suprotstavljajući se drugima, namećući logiku sile i vlastite interese.

KARDINAL PAROLIN: Danas je sukoba sve više, pomalo posvuda. Svakako, postoje manje ili više kritična područja. Ovim posljednjima svakako pripada Bliski istok. Smatram da danas nadasve treba moliti kako bi prevladao osjećaj za bratstvo. Bit će to tema sljedeće enciklike pape Franje. Sveti će je Otac potpisati 3. listopada. Danas svjedočimo širenju pokreta zatvorenosti: svatko radi za sebe, vjerujući ne samo da će sam riješiti svoje probleme, nego također vjerujući da će ih riješiti suprotstavljajući se drugima, namećući logiku sile i vlastite interese. Treba ponovno otkriti da smo jedna obitelj i da jedni drugima moramo pomoći: ako ćemo se spasiti, spasit ćemo se svi i zajedno. Eto, na tu nakanu valja moliti.

Ustrajati na konceptu solidarnosti 
Nalazimo se u vremenu koronakrize koja je ostavila posljedice na društvenoj, ekonomskoj i crkvenoj razini. Kako se Crkva treba nositi ubuduće?

KARDINAL PAROLIN: Mislim da je Papa mnogo toga učinio u ovom vremenu koronavirusa, uključujući i njegovu prisutnost preko medija, u uistinu teškim prilikama. Mislim da Crkva mnogo toga čini u smislu konkretne, materijalne pomoći. No smatram da ponajprije treba, s jedne strane, ulijevati nadu ljudima jer mnogi gube nadu, a s druge strane treba ustrajati na konceptu solidarnosti, tj. na nastojanju da zajednički nastojimo pronaći rješenja za probleme današnjice. Nadalje, smatram da također valja ustrajati na tome da se ovo vrijeme shvati kao prigoda – prigoda da se započne iznova, u smislu da se problemi našega svijeta rješavaju na ljudskiji, bratskiji i solidarniji način.

Progoni se rađaju iz svjedočanstva kršćana 
Neka istraživanja govore da su kršćani najprogonjenija religijska skupina u svijetu. Nevjerojatno je da se to događa u 21. stoljeću. Što je uzrok tomu, kako to objasniti?

KARDINAL PAROLIN: Uistinu, progoni su fenomen koji prati Crkvu. Danas sam posjetio splitsku katedralu i palo mi je na pamet da je upravo Dioklecijan bio posljednji rimski car progonitelj kršćana, a sada je njegov mauzolej splitska prvostolnica. Zašto progoni? Ponekad zato što se kršćani nalaze u posebnim situacijama, na područjima gdje vladaju sukobi, ratovi i napetosti, pa su prvi koje takve negativne situacije pogađaju. Ponekad se pak progoni rađaju iz svjedočanstva koje kršćani žele dati: nekomu se ono ne sviđa, ne želi ga prihvatiti. 

Crkva je u autentičnoj službi ljudskoj osobi
Ustrajemo na tome da Crkva ima što reći i na javnom forumu, da može dati svoj doprinos. Taj doprinos nije samo konfesionalni, nego je riječ o humanizacijskom doprinosu. Crkva je u autentičnoj službi ljudskoj osobi.
 U hrvatskom društvu pojedine političke snage žele se afirmirati, posebice u predizborno vrijeme, dovodeći u pitanje Vatikanske ugovore. Govori se i o statusu vjeronauka u školi… Kako se nositi s tim duhom sekularizma koji jača u europskim zemljama, pa i Hrvatskoj?
KARDINAL PAROLIN: Tu teškoću doživljavamo u mnogim zemljama, posebno ondje gdje je u porastu sekularizam pa se sve više želi ograničiti javna uloga Crkve. Ta se poteškoća, dakle, ne osjeća samo u Hrvatskoj, nego u mnogim zemljama, poglavito zapadne Europe. Prema mojem mišljenju, to je plod sekularizacije. Mi ustrajemo na tome da Crkva ima što reći i na javnom forumu, da može dati svoj doprinos. Taj doprinos nije samo konfesionalni, nego je riječ o humanizacijskom doprinosu. Crkva je u autentičnoj službi ljudskoj osobi. Ona dakle smatra da, istupajući u raznim područjima društvenoga života – dužno poštujući različitost uloga i nadležnosti – može služiti današnjemu društvu i današnjemu čovjeku. Uvjereni smo, dakle, da to nije uljezništvo, miješanje u stvari koje nas se ne tiču, nego je riječ o istinskom služenju čovjeku i društvu.

IZVORGlas Koncila br. 38/2020.
Prethodni članakŠKOLSKE BRIGE Nuspojava pandemije: »provlačenje kroz školske godine«
Sljedeći članakOSOBNA I KOLEKTIVNA ODGOVORNOST Politika u očima političara i građana