KATA POCRNIĆ IZ SIČA, ČUVARICA »ZAŠTIĆENOGA GOVORA« »Dok me Bog ne zovne seb, moljit ću se«

Snimila: V. Mikić | Kata Pocrnić iz Siča, čuvarica »zaštićenoga govora«

U suvremenoj kulturi, u kojoj je postalo gotovo nemoguće očuvati hrvatski jezik od stranih izraza, pogotovo onih s engleskoga govornoga područja, sve zanimljiviji postaju oni krajevi koji su svoje jezično bogatstvo odlučili i institucijski zaštititi. Naime, rješenjem Ministarstva kulture RH iz 2008. g. govor posavskoga sela Siča ima svojstvo nematerijalnoga kulturnoga dobra. Čak i stara pjesma o Sičama ističe: »Sičanka sam, govor me izdaje, po govoru svako me poznaje.« U davna vremena Siče su bile i središte župe Dubovac – Siče, a danas su filijala novokapelačke župe. Kao i u većini slavonskih sela, ima praznih kuća, ali ima i mještana koji su ostali tu iz ljubavi prema djedovini i zavičaju.

Kata Pocrnić rođena je 1933. godine u Sičama, gdje je provela djetinjstvo i mladost, udala se, dočekala starost. Mi smo je posjetili u Domu za starije i nemoćne osobe »Sveti Vinko« u Novoj Kapeli jer joj je suprug umro, djece nisu imali, pa više nije mogla biti sama. Živo se sjeća djetinjstva, događaja iz prošlosti, procesija kroz selo, kola i pjesme, čijala, čuvanja stada. »Sad sam u domu i lipo mi je. Otkad je Ivo (suprug) umrl, ne morem bit sama, ali slabo me razmiju kad govorim.«

I doista, baka rabi stare sičanske riječi koje se sve rjeđe mogu čuti: ljesa (kapija), trim (predvorje), kuća (kuhinja), sobica s robom… U Sičama će umjesto bio, išao, htio, rekao – kazati »bil«, »išal«, »til«, »rekal…« Ostala su sjećanja na mladost, kolo pred crkvom do »Zdrave Marije«, na šale i prepričavanje događaja kraj stada. Živo se sjeća i otca koji je poginuo u Drugom svjetskom ratu, a i sama je tada bila izložena opasnosti kad su čuvali stada. »Iz pravca Lužana« u blizinu stada i pastira doletjela je bomba. Ubila je pet krava, a mi smo svi, hvala Bogu, ostali živi, ali dugo nas je poslije toga bilo strah«, sjeća se. Vjeruje da su ostali živi jer ih je štitila Majka Božja Bistrička, koja se slavi u selu, ali ne 13. srpnja, prema kalendaru, nego druge nedjelje kolovoza, u spomen na dan nabave kipa. »Gojspa nas je sačuvala u ratovima, k’o što je čuvala i naše selo uvik, iako ga je Sava plavila, odnosila urod, ali sve je prošlo, ostali smo i opstali.«

Obitelj Pocrnić uvijek je bila vezana uz seosku crkvu u kojoj se i danas časti kip majke Božje Bistričke, ondje kažu »Bistre«. Njezin je otac u to davno vrijeme svirao harmonij u crkvi, a ona i njezina sestra pjevale su na koru. Kad im je otac poginuo, nastavio je svirati Katin ujak. »Moljili smo se svaki dan, iako smo puno radili. Kad je otac poginul, moja sestra je orala konjima, sve smo radile u polju, ranili smo kobile, krave, svinje, živad. Tako je bilo i kad sam se udala. Sa čovekom (suprugom Ivom) znala sam nabrat ‘dugački drik kukuruza’ do ručka, pa kući i dalje radi, namirljuj u štali…«

Udala se rano, nije imala ni 18 godina, pa je morala »praviti molbu«, ali, eto, dočekala lijepe godine i suprug joj je, sve do smrti, bio dobar. Bog ih nije obdario djecom, ali su pomagali drugima, živjeli skromno svoj seoski život. Redovito je išla »k mise«, a procesije, koje su dolazile u Siče uoči proslave Majke Božje Bistričke, nikada ne će zaboraviti. »Stizale su sa svih strana, čak iz Požeštine: cure i dečki svečano obučeni, s barjacima, a sičanske kuće uređene, prozori okićeni šokačkim peškirima, svetim slikama, upaljenim svijećama. Selom su iz svakog sokaka odjekivale marijanske pjesme, veselilo se staro i mlado.« Opisuje sugovornica i sičansku narodnu nošnju koja je u tom kraju bila najljepša i najsvečanija, kaže.

Dok ona niže uspomene, razgledamo malo njezinu sobu u novokapelačkom domu. Zidove krase slike svetaca i, jasno, Majke Božje Bistričke. »Moljim svaki dan jer sad imam vremena i ništa ne morem radit. Izmoljila sam preko 50 devetnica Božjem milosrđu. Čim čujem da je neko u potrebi, ja moljim. Pet devetnica moljila sam za jednu osobu iz Slavonskoga Broda. Moljim za župu, za rodbinu, za sve koji su mi dobri, za duše u čistilištu… Župnik, prečasni Goran Mitrović, često mi navrati, a posjećuju me i članovi Udruge sv. Vinka Paulskoga. Dok me Bog ne zovne seb, moljit ću se, radovat se svakom ko mi dojde i zafaljivat za viju 85 ‘na leđima’«, završava sugovornica.

IZVORGlas Koncila br. 15/2018.
Prethodni članakMOGUĆI UZROK ODLAZAKA? Obveza koja ne zastarijeva: slušati mlade
Sljedeći članakKOMU DOPLATAK, A KOMU OPANAK Nelogičnosti socijalnih prava