Svatko kao Božji original ima svoju priču, svoje križeve, padove i uspone, pa tako i Katija Rilović, čiji je brat blizanac Ive ubijen za Domovinskoga rata. Ona nema status hrvatskoga branitelja premda je sama prošla Domovinski rat. »Prije rata imala sam brata blizanca, moga Iva«, navodi Katija. »Živjelo se lijepo. Pokojni je otac bio veseo čovjek, volio je društvo i pjesmu. Majka je bila učiteljica u selu. Ivo i ja smo rasli kao i sva djeca iz našega sela Radovčića. U srednju sam školu najprije krenula u Dubrovnik. Nije mi se svidjelo pa sam se preselila u Herceg-Novi. Mladost kao mladost, nekako uvijek isto. Izlasci, druženja i to je to. Rat u Konavlima na neki je način sve nas zatekao. Brat je otišao u redovitu vojsku kao ročnik u Sloveniju. I kad je naš prvi predsjednik dr. Franjo Tuđman pozvao sve naše mladiće da napuste tu vojsku, on je preko minskih polja iz Maribora pobjegao te ga je zarobila slovenska teritorijalna obrana i pustila u Hrvatsku. Budući da je završio višu pomorsku školu i položio brevete, nadali smo se da će otići navigavati. No čim se izvukao iz JNA, on se priključio u Konavlima dragovoljcima u obrani svoga kraja i svoje domovine. Bio je vrlo sposoban mladić. Nije se bojao i volio je svoju domovinu i svoj narod. Te večeri kad je poginuo majka ga je molila da ne ide. A on joj je samo odbrusio: ‘Majko, nisi rodila kukavicu!’ Tu sam noć osjećala da nešto nije dobro i htjela sam ići s njim na crtu bojišnice. Pobjegao je od mene. Od tada osjećam uvijek kao da mi nedostaje pola mene. Mi blizanci povezani smo na poseban način. Taj 2. listopada 1991. dan je moje muke i muke moje obitelji. Tješim se i vjerujem da je s Isusom Patnikom. I da mu je bolje nego nama ovdje.«
Katija je počela studirati filozofiju i sociologiju. Završila je dvije godine i počela treću i onda se morala vratiti jer su roditelji bili sami. Trebalo je nastaviti život bez voljenoga brata i naći način kako preživjeti neopisivu bol. Osim vjere, koja joj je uvijek bila oslonac, sve se više okretala prema prirodi. »Od malih sam nogu uz svoju baku Katu upoznala svijet biljaka jer je ona bila poznata u Konavlima kao travarka i ona koja je liječila gavezom razne lomove, natuknuća, uganuća, bolove u mišićima, kostima. Uvela me u tajni svijet prirode i čudotvornu moć svake biljke. Taj božanstveni svijet je, imam osjećaj, jedino gdje je čovjek svoj, potpun i zdrav. Vjerujem da nam je za svaku bolest Bog u prirodi ostavio lijek. Na nama je da se prema toj prirodi odnosimo s poštovanjem. Osjećam svaki put kad sam tužna kao da su i biljke oko mene tužne, da plaču sa mnom. Priroda jednostavno suosjeća s nama. A kakvi smo mi prema prirodi to je već sasvim drugo pitanje. Čovjek nije vlasnik zemlje. On je tu prolazno biće. Čovjek mora shvatiti da smo prolazni na ovom svijetu, da smo stvoreni za vječnost, jer živjelo se prije nas i živjet će se poslije nas. Mene osobno liječi to što me svako proljeće podsjeti na uskrsnuće. Promišljam da moj brat nije uzalud umro, ma koliko se ovi ‘veliki’ okolo trudili obezvrijediti njegovu žrtvu, obezvrijediti sve žrtve.«
Katija sakuplja biljke i radi pripravke koji pomažu ljudima u raznim tegobama, a završila je i aromaakademiju. »I eto, ono znanje o biljkama, naslijeđeno od moje babe Kate, počela sam primjenjivati. Najprije sam, vidjevši da mi se kći razboljela od nekoga čudnoga osipa, uzimala neke gotove farmaceutske kreme, koje nisu davale rezultata. Onda sam napravila melem po receptu moje babe i poučena od babe Ane, starice iz Ravnoga. Vrlo sam brzo vidjela da djeluje i da je moja kći izliječena. Od tada se bavim pravljenjem raznih melema te radim razne tinkture, razne macerate u maslinovu ulju. Princip je uvijek isti: samo čista priroda. Nikad ne ću ubrati biljku ako je pokraj puta jer je nažalost zagađena. Danas pravim razne meleme. U nekima bude i do 40 trava. Jako je važan naš odnos prema biljkama i način na koji ih čuvamo. Biljka je živa. Treba nas kao što i mi trebamo nju. Ako smo je iščupali s korijenom, a nismo je presadili, ubili smo je. Ona ima svoj ritam i daje nam uvijek od sebe ono najbolje. Moja je baba uvijek govorila da biljku ne smijemo ubijati, nego je moramo ljubiti.«
Ističući da danas većina ljudi spava i mentalno i emotivno te ne primjećuje ljepotu prirode koja ljude može oplemeniti i pomoći im u teškim životnim situacijama, dodaje: »Život s prirodom je život s Bogom. To je izravan dokaz da nas Bog okružuje, a nama u Konavlima k tomu je poslao još franjevca fra Ivu Kramara koji nas podržava, a i baš dobro razdrma svake nedjelje svojim propovijedima i prozove našu ‘sljepoću’ za najljepši komad ove zemlje. Čini se da živimo u ludom vremenu. Ono što se ne plati i ne vrijedi. A Bog nam je besplatno dao ovu čistoću i ljepotu… Trčanja za čudesima uvijek su mi nekako bila znak ljudske praznine. Dok se šećem i berem biljke potrebne za melem, osjećam da Bog na vrlo jednostavan i čovjeku razumljiv način govori. Nisam sklona nekim novim pokretima u Crkvi i moram priznati pomalo me plaše. Vjera za mene nije senzacija, nego je put koji me vodi u ljubav. Zato mi se sviđaju propovijedi o. Kramara koji je realan i neprestance nas vraća u realan život. Bog postoji i ja sam ga srela i susrećem ga svaki dan u biljkama, prirodi, životu i ljudima. Ne trebaju mi ‘posebna’ čudesa. Sama svijest da smrt nije kraj jedina je utjeha i stvarnost koja mi daje snagu. Bol je puno lakše nositi kad je dijelim s nekim. Ja sam svoju podijelila s mojim Isusom, mojim Bogom raspetim i ubijenim. Znam da su mi i brata ubili jer je bio pravedan. Zato kad susrećem ljude, ne gledam na boju kože i na naciju, vjeru i sve ono što nas eto čini drugačijima. S ponosom uvijek kažem tko sam i kamo pripadam i ne pada mi na pamet podcjenjivati različitost. No ako mi se dirne u najsvetije, a to je domovina i vjera, to me jako rastuži i tad zatvorim sve ‘prilaze’ do sebe i dam to tako jako do znanja. Nažalost, često imam dojam da mi ne cijenimo sebe, svoju povijest, svoje žrtve i svoju patnju. Kao da hoćemo uvijek iznova sve to pretrpjeti. Jako boli nepriznavanje žrtve onih najsvetijih u našoj povijesti, a posebno u ovoj novijoj. Imam dojam da su na vlasti uvijek oni isti od prije rata i da je nestalo respekta prema obiteljima poginulih, prema poginulima, ranjenima i stradalnicima kako vojnim tako i civilnim. I vrlo često imam pitanje koje me muči. A to je: Za koga je moj brat, moj Ivo dao život?«
Osvrćući se na agresore koji su pokrenuli krvoproliće i one koji su joj nanijeli neopisivu patnju ubivši joj brata blizanca, navodi: »Oprostiti je božanski. Ja sam vjernica i zato oprostiti hoću i jesam i moram. Ne želim nositi teret koji mi je pripremio onaj koji mi je ubio brata time što mu ne ću oprostiti. Nek on nosi teret svoga zla. Ali, zaboraviti nikad ne ću jer zaborav je ponižavanje svake žrtve podnesene za našu lijepu domovinu.«
