Na spomen malene otočke države Dominike u Karipskom moru (službeno Zajednica Dominike) mnogi će, vjerojatno, pomisliti na puno poznatiju Dominikansku Republiku, državu također u Karipskom moru, međutim njih treba razlikovati. Dominika se nalazi na istoimenom otoku između francuskih otoka, prekomorskih departmana, Guadeloupe na sjeveru i Martinique na jugu u otočkom nizu Malim Antilima.
Površine 751 km2 vulkanskoga je podrijetla s nizom još uvijek aktivnih vulkana, ali rijetkih erupcija. Klima je tropska, sa srednjom temperaturom između 24 i 30 °C, pa je najvažnija gospodarska grana uzgoj banana, kokosa, manga, grejpa i sl., no zbog velikih šumskih površina razvijena je i drvna industrija te ribarstvo i turizam. Novčana je jedinica istočnokaripski dolar, koji je u uporabi u šest karipskih država i dva prekomorska britanska područja. Stanovnici su uglavnom crne rase, kojih je 86,8 posto, slijede mješanci sa 8,9 posto, domorodački Indijanci – Karibi (znani i kao Kalinago) sa 2,9 posto i bijelci, najvećim dijelom Europejci, sa 0,8 posto te 0,6 posto ostalih. Službeni je jezik engleski, a u uporabi su i francuski te dva kreolska jezika: antigvanski i barbudski. Glavni je grad i luka Roseau s oko 15 tisuća stanovnika, a zemlja je administrativno podijeljena na 10 župa, nazvanih po različitim svetcima, među kojima je po broju stanovnika najveća župa sv. Jurja, a najmanja sv. Luke. Otok, nastanjen indijanskim plemenom Kariba, otkrio je Kristofor Kolumbo 3. studenoga 1493., u nedjelju, po kojoj je i dobio ime. Republika Hrvatska i Zajednica Dominike uspostavili su diplomatske odnose 2013. godine.
Po broju pripadnika svih kršćanskih Crkava i zajednica može se bez pretjerivanja reći da je otok kršćanski jer je riječ o 94,4 posto od ukupno 69 500 stanovnika. Katolika je 42 000, koji čine 61 posto stanovnika, slijede zajedno ostale kršćanske zajednice sa 28,6 posto, od kojih je evangelika 6,7, adventista sedmoga dana 6,1, pentekostalaca 5,6, baptista 4,1 i metodista 3,7 posto te drugih, uz 3 posto pripadnika plemenskih religija i 2,6 posto ostalih (rastafarijanaca, muslimana i dr.) i neizjašnjenih.
Katolički su vjernici organizirani u jednu biskupiju sa sjedištem u glavnom gradu Roseauu u kojoj je i deveti biskup Dominike Gabriel Malzaire, rođen g. 1957. u selu Mon Reposu, u pokrajini Micoud na jugoistočnoj obali otoka Svete Lucije. Studirao je u Regionalnom sjemeništu sv. Ivana Vianneya i ugandskih mučenika u Trinidadu i Tobagu, za svećenika biskupije Svete Lucije zaređen je 1985., doktorirao je na Sveučilištu »Gregoriana« u Rimu, a za biskupa Roseaua imenovan je i zaređen 2002. Povjerena mu biskupija sada ima 15 župa, 19 svećenika, od kojih 11 biskupijskih i osam redovničkih, redemptorista i marista, jednoga stalnoga đakona, tri časna redovnička brata i devet redovnica. Međutim, misna se slavlja redovito i povremeno održavaju u još čak 45 crkava i kapelica po cijelom otoku.
Katedrala je posvećena Gospi od Fairhavena, izgradio ju je 1730. francuski svećenik Guillaume Martel, osnovavši i prvu katoličku zajednicu na otoku. Bila je drvena. Nakon što ju je 1816. uništio uragan 24 godine kasnije, 1840. godine, na istom je mjestu izgrađena nova i kasnije proširena.
Zbog njezine mješavine neogotičke i neoromaničke arhitekture s ukrašenim muralima koje su oslikali domaći umjetnici i vitrajima danas se smatra jednom od najljepših građevina u Dominiki. Budući da je to i katedralna župa koja se brine za euharistijska slavlja u još četiri okolne crkve/kapelice, u njoj su uz župnika, rektora katedrale, namještena još dva svećenika.
Za jednak se broj filijalnih crkava brine i župa sv. Ane i sv. Pavla u Massacreu, gradiću s oko 1200 stanovnika sjeverno od glavnoga grada Roseaua, koji je dobio ime po rijeci Massacre. Za župu i filijale brinu se redemptoristi, kojima je tamo i središnja kuća. Njihov se redovnički subrat brine za vjernike u župi sv. Josipa u istoimenom gradiću s oko 2000 stanovnika. Drugoj je redovničkoj zajednici, maristima, povjerena župa sv. Franje Ksaverskoga u La Plaineu u istočnom dijelu otoka, iz kojega »pokrivaju« još četiri filijalne crkve.
Zasigurno nije lako ni svećeniku Augustineu Elveauu u župi sv. Ivana i sv. Lewisa u Portsmouthu, drugom gradu po veličini s oko 3000 stanovnika, u kojem je župna crkva, podignuta 1850., teško oštećena u potresu u studenom 2004. Njemu su povjerene također četiri filijale. Isti je broj filijala povjeren i župnicima u župama sv. Patrika u gradu Grand Bayu na jugu otoka sa 2300 stanovnika, Gospe od La Soie u Wesleyju na sjeveroistoku otoka i Gospe od Zdravlja u Castle Bruceu u istočnom dijelu otoka sa 1300 stanovnika. Najveći broj filijalnih crkava i kapelica, njih pet, ima župa sv. Andrije u selu Vieille Caseu na sjevernoj obali, no ima dva svećenika, koliko ima i župa sv. Marka u Soufriereu. Stalne svećenike imaju i župe sv. Alfonsa u Goodwillu malo zapadno od Roseaua, Gospe Fatimske u Newtownu, sv. Terezije u Salisburyju, na zapadnoj obali otoka, i sv. Luke u istoimenoj administrativnoj župi. Stalni đakon vodi župu sv. Petra u selu Colihautu s nešto više od 700 stanovnika, koje je poznato po prvom crnom svećeniku na Dominiki Georgeu Paddingtonu, koji je tamo službovao sredinom 19. st.
Danas otočku biskupiju Roseau, utemeljenu 30. travnja 1850. na temeljima Apostolskoga vikarijata Trinidada, krasi vrlo raznovrstan i aktivan vjerski život, od brojnih laičkih udruga, sedam osnovnih i srednjih škola, biskupijskoga glasila »Naša katolička zajednica« i Katoličkoga radija Dominike do vrlo informativne i aktualne biskupijske mrežne stranice. Stoga ne treba čuditi da iz takvoga ozračja niču povremeno i duhovna zvanja, kao što je to bilo krajem prošle godine, kada je vječne zavjete u zajednici redemptorista u kapeli sv. Martina Torresa u Canefieldu, gradiću blizu otočne zračne luke, položio domaći sin o. Augustus Riviere, C.Ss.R.
Samostanska srednja škola prva je katolička i srednja škola na otoku, za čiji je osnutak zaslužan drugi biskup Roseaua Desire-Michel Vesque. On je pozvao Sestre vjerne Djevice iz Norwooda u Engleskoj, čijih se sedam redovnica početkom prosinca 1857. iskrcalo u Roseauu s francuskoga broda »Occindentala« nakon 33-dnevnoga putovanja. Prema zapisu o njihovim početcima, smjestile su se u hodnik biskupskoga doma, preuređen za spavaonicu s dva kreveta i pet madraca po podu. Već početkom sljedeće godine otvorile su sirotište u skromnoj obližnjoj zgradi, a uskoro i školu, u koju je bilo upisano samo šest učenika. Zahvaljujući inozemnim donacijama i trudu domaćih vjernika te prve ravnateljice s. Marie des Neiges, podignuto je primjerenije zdanje sa samostanom. Za 50. godišnjicu dolaska redovnica 1907. izgrađena je nova trokrilna građevina, koja je s vremenom proširena i obnavljana, tako da su se upisivali učenici ne samo iz domaćih otočkih mjesta, nego i sa susjednih otoka: Antigve, St. Kittsa i Trinidada. Danas školu pohađa 500-tinjak učenika i ona je predvodnik u informatičkom opismenjavanju ne samo učenika, nego i odraslih, što je zasluga s. Hilde, po kojoj se danas i naziva školski računalni laboratorij.
