KATOLICI U MANJE POZNATIM ZEMLJAMA SVIJETA Island – najrjeđe naseljena europska zemlja

Panorama Reykjavíka, glavnoga i najmnogoljudnijega grada Islanda
Svi Islanđani uživaju ustavom zajamčene vjerske slobode iako je ustavom propisano da je Evangelička luteranska Crkva Islanda državna Crkva kojoj pripada 64 % stanovništva. Među ostalim kršćanskim Crkvama i zajednicama, kojih je zajedno 12 %, katolika je 4 %, ostalih 3 % te neopredijeljenih i ateista 21 %

Hrvatskim se čitateljima Island, unatoč činjenici da je prilično izolirana zemljopisnoga položaja u sjevernom Atlantiku, s razlogom baš ne čini manje poznatom zemljom jer je već dulji niz godina u europskoj javnosti prisutan na brojnim područjima. Treba se samo prisjetiti da je npr. njegov glavni grad Reykjavík bio proglašen UNESCO-ovim gradom književnosti g. 2011., da je Island g. 1987. izabran za sastanak američkoga i ruskoga predsjednika o nuklearnim snagama srednjega dometa, da su godinama prisutni na športskim nogometnim, rukometnim i drugim natjecanjima, pa su tako g. 2008. osvojili olimpijsku medalju u rukometu, da redovito sudjeluju na Eurosongu (Pjesmi Eurovizije) itd. No o životu malobrojne Katoličke Crkve vjerojatno se puno manje zna pa se s toga motrišta može opravdati svrstavanje Islanda u »manje poznate zemlje«. Island je 18. otok po veličini na svijetu, smješten u sjevernom Atlantiku između Grenlanda, Norveške i britanskih otoka. Vulkanski je aktivan, oko 10 posto otoka je pod ledom, a unutrašnjost mu je hladna i negostoljubiva pustinja.

Zbog nesklonih povijesnih okolnosti u kojima je katolištvo bilo stavljeno izvan zakona na Islandu je 1950. bilo samo 450 katoličkih vjernika

Kao zanimljivost treba spomenuti Vatnajökull, najveći islandski ledenjak površine 8100 km2, koji je ujedno najveći ledenjak u Europi. Okružuju ga manji otoci, od kojih su najveći Heimaey, Hrisey, Hjörsey, Grimsey, Flatey, Malmey i Papey. Na Grimseyu se nalazi istoimeno najsjevernije naseljeno mjesto Islanda s tek 90-ak stanovnika i malenom zračnom lukom. Glavni i najveći grad je Reykjavík koji s njegovim okolnim područjem nastanjuje više od dvije trećine ukupnoga stanovništva. Među većim gradovima su Keflavík, u kojem se nalazi nacionalna zračna luka, i Akureyri. Prema statističkim podatcima s kraja prošle godine Island je imao 375 000 stanovnika, od kojih su sa 95 posto najbrojniji Islanđani, potomci skandinavskih Vikinga i keltskih doseljenika koji su došli iz Irske i Škotske potkraj IX. i početkom X. st. Slijede Šveđani, Angloamerikanci, Poljaci, Britanci, Nijemci, Filipinci, Norvežani, Rusi i ostali. Službeni je jezik islandski, jedan iz skupine sjevernogermanskih jezika, ali većina stanovništva govori i jedan strani jezik. Službena je valuta islandska kruna, turizam je najvažnija gospodarska grana sa 33 posto BDP-a u 2019., uz bok su mu taljenje aluminija, proizvodnja električne energije, u kojoj je po glavi stanovnika prvi u svijetu, te ribarstvo i srodna gospodarska područja. Island je dugo bio pod upravom i pod vlašću Norvežana i Danaca, sve do 1918., kada je stekao samostalnost, a današnja je republika uspostavljena g. 1944. Po političkom je ustrojstvu parlamentarna republika, u kojoj je izvršna vlast (vlada) odgovorna zakonodavnoj vlasti (parlamentu). Sadašnji je predsjednik 53-godišnji Gudni Thorlacius Jóhannesson, koji je na tu dužnost izabran 2016. te ponovno 2020. s čak 92,2 posto glasova.

Mise u osam župa i 17 filijalnih crkvica i kapelica

Svi Islanđani uživaju ustavom zajamčene vjerske slobode iako Crkva i država nisu odvojeni jer je ustavom propisano da je Evangelička luteranska Crkva Islanda državna Crkva kojoj pripada 64 posto stanovništva. Među ostalim kršćanskim Crkvama i zajednicama, kojih je zajedno 12 posto, katolika je 4 posto i ostalih 3 posto. Neopredijeljenih i ateista je 21 posto.

Oko 15 tisuća katoličkih vjernika organizirano je u jednu biskupiju sa sjedištem u islandskoj metropoli Reykjavíku, osnovanu 1968. na temeljima prvotne apostolske prefekture iz 1923., a potom apostolskoga vikarijata iz 1929. Okupljaju se u službeno utemeljenih osam župa te još 17 filijalnih crkvica i kapelica, od kojih su im neke ustupile luteranske zajednice. Crkva Krista Kralja u Reykjavíku, pokraj koje je i biskupsko sjedište, župna je i katedralna crkva. To je najstarija župa utemeljena 1860. kao misijski ured za cijelu zemlju, a katedrala je uzdignuta na rang bazilike, jedine u cijeloj Skandinaviji. Za razliku od nje najmlađa je župa sv. Franje Asiškoga osnovana 2018. u gradiću Stykkishólmuru s oko 1200 stanovnika na poluotoku Snaefellsnesu. U Hafnarfjörduru, 10-ak km južno od Reykjavíka, trećem gradu po broju stanovnika, kojih je u toj luci oko 30 tisuća, nalazi se župa sv. Josipa utemeljena 1926. Tamo su također od 1984. sestre karmelićanke, pomažući, dakako, u pastoralu, ali i u odgoju djece. Grad je poznat i po godišnjem Vikinškom festivalu. Župa sv. Marije, osnovana 1985., na južnoj je strani otoka, a župa sv. Petra, što je već spomenuto, na sjeveru. Godine 2007. započela je svoj povijesni hod župa sv. Torlaka na istoku u Reydarfjörduru, u kojem se nalazi i kapucinski samostan. Na jugozapadu otoka u Ásbrúu kod Reykjanesbaera župa je sv. pape Ivana Pavla II., koji je posjetio Island 1989., a sv. Ivana u Ísafjörduru na zapadu.

Među svećenicima i domaći Islanđanin

Sadašnji biskup Reykjavíka je 59-godišnji David Bartimej Tencer, kapucin, rođen u Novoj Bani u Slovačkoj, koji je za svećenika zaređen 1986. u Banskoj Bistrici. Nakon toga je studirao na Sveučilištu »Antonianum« u Rimu, u kapucinskoj je provinciji obavljao nekoliko odgovornih dužnosti, a 2004. otišao je u pastoralnu ispomoć na Island, gdje je 2015. imenovan biskupom. U dušobrižničkoj mu službi pomaže 16 svećenika, jedan stalni đakon i 33 redovnice. Po četiri su svećenika iz Poljske i Slovačke, po dva iz Irske i Argentine, po jedan iz Češke, Njemačke, Francuske i Filipina te jedan domaći Islanđanin. Među njima je pet redovnika: dva kapucina, dva člana Instituta utjelovljene Riječi, kratice – IVE, i jedan premonstrant (norbertin). Uz islandski, liturgiju slave i na španjolskom, engleskom, poljskom i litavskom jeziku. Zbog raštrkanosti katolika diljem otoka osjeća se potreba za svećenicima, no povremeno im u tim ledenim prostranstvima na tom području »zasja sunce«, kao primjerice prošle godine kada se poljski svećenik Piotr Majtyk javio biskupu Tenceru sa željom da dođe u njegovu biskupiju.

Osim spomenutih karmelićanka na Islandu djeluje još nekoliko ženskih redovničkih zajednica: Misionarke ljubavi otvorile su kuću u Reykjavíku 1996., Poljske sestre stigle su u župu Krista Kralja u Reykjavík 2019., gdje su posebice angažirane među poljskim doseljenicima, a Službenice Gospodnje i Djevice Marije od Matare od dolaska g. 2004. posvetile su se katehizaciji djece u Hafnarfjörduru i Stykkishólmuru. Unatoč nesklonim povijesnim okolnostima, u kojima je katolištvo bilo stavljeno izvan zakona, a njegovo svećenstvo zabranjeno više od tri stoljeća, katoličko sjeme donosi plodove, što se vidi iz činjenice da je 1950. bilo samo 450 vjernika.

Hrvatska redovnica među Vikinzima
Da nikoga ne treba čuditi susret s predstavnikom roda hrvatskoga i u najudaljenijem kutku svijeta, pa tako i na Islandu, svjedoči i s. Celestina Gavrić, članica Hrvatske provincije družbe sestara karmelićanka Božanskoga srca Isusova. Bosanka stalnoga osmijeha na licu, rođena u župi Pećine kod Novoga Travnika, odlučila je postati misionarka, što joj je omogućeno g. 1985., kada je sa skupinom susestara otišla u Brazil, a nakon toga 2001. na otok potomaka skandinavskih Vikinga i keltskih doseljenika. Tiho i samoprijegorno djeluje na sjeveru zemlje, u trećem po veličini gradu na Islandu – Akureyriju, u tamošnjoj prostranoj župi sv. Petra apostola, gdje sa susestrama iz karmelskoga samostana pomaže u pastoralu, dječjem vrtiću, staračkom domu i sirotištu. Liturgijska slavlja, o kojima ona također vodi brigu, osim u župnoj crkvi, organiziraju se i u 40-ak km udaljenoj kapelici u Dalviku te u nekoliko luteranskih crkava.