Pune 162 godine, nakon što je g. 1606. na obalu jednoga od otoka današnje države Vanuatu kročio portugalski pomorac Pedro Fernandez de Queiros, pomalo već zaboravljene otoke u Tihom oceanu, smještene južno od Salomonovih otoka, zapadno od Fidžija, sjeverno od Nove Kaledonije i istočno od Australije, ponovno je 22. svibnja 1768. otkrio francuski admiral Louis Antoine de Bougainville. De Queirosovu Zemlju Duha Svetoga preimenovao je u Nove Kiklade, ali ubrzo, već 1774., dolaskom glasovitoga engleskoga pomorca i istraživača Jamesa Cooka, otoci dobivaju novo ime – Novi Hebridi. To će ime ostati sve do 30. srpnja 1980., kada nova otočna država nazvana Vanuatu dobiva samostalnost od Francuske i Engleske, koje su se dugi niz godina natjecale za prevlast te se 1906. dogovorile o zajedničkoj vlasti na otoku. »Vanuatu« znači »zemlja« i »dom«, dolazi od austronezijskoga jezika, člana jezične skupine široko rasprostranjene u čitavom pomorskom jugoistoku Azije, Madagaskaru, otocima Tihoga oceana i među starosjediocima na Tajvanu.
Vanuatu čine 83 otoka vulkanskoga podrijetla, od kojih je 65 naseljeno, među kojima zbog veličine »iskaču« Espiritu Santo sa 2266 km2, zatim Efate, na kojem živi više od polovice ukupnoga stanovništva, Malekula, Malo, Pentecost Tanna i dr. Prema službenim podatcima iz 2020. ima nešto više od 307 tisuća stanovnika, od kojih oko 44 tisuće u glavnom gradu Port Vili na otoku Efateu, u čijoj se blizini nalazi zračna luka »Bauerfield«. Gotovo 98,5 posto su Melanezijci, pripadnici etničke skupine Ni-Vanuatu, a ostali Polinežani i Europljani. Stanovnici govore 113 plemenskih narječja, a sporazumijevaju se jezikom bislama, jednom od brojnih varijanata kreolskoga jezika. Ekonomija im se najviše temelji na turizmu zbog ugodne klime, jednakomjernih temperatura cijele godine od 24 °C, toploga mora i lijepih plaža, te na ribarstvu i poljoprivredi. Nažalost, postoji velika opasnost od erupcija nekoliko aktivnih vulkana i od ciklona.
Prema statističkim podatcima iz 2019./2020. kršćani su sa 93,3 posto apsolutno najbrojniji, među njima sa 35 posto prednjače prezbiterijanci – pripadnici različitih reformiranih Crkava koje se temelje na kalvinističkoj teološkoj tradiciji unutar protestantizma. Katoličkih je vjernika 42 tisuće, što je 14 posto stanovništva, organiziranih u 22 župe u vlastitoj biskupiji, koja se prostire na sva 83 otoka, sa sjedištem u glavnom gradu Port Vili smještenom na otoku Efateu.
Prostor od 12 000 km2 pastoralno pokriva 29 biskupijskih i redovničkih svećenika, skupa s devetoricom redovničke časne braće i 50 redovnica, pod »dirigentskom palicom« biskupa Jeana Bosca Baremesa, člana redovničke zajednice Marijine družbe, poznate kao maristi, kratice S.M. Rođen je 1960. na otoku Hanu u otočkoj skupini Carteret u Papui Novoj Gvineji, vječne je zavjete u družbi položio 1981., za svećenika je zaređen 1987., a za biskupa Port Vile imenovan je 2009. te sljedeće godine zaređen u katedrali Presvetoga Srca Isusova. Njegova je biskupija osnovana 1966. na temeljima Apostolskoga vikarijata Novi Hebridi iz 1904., a još prije toga apostolske prefekture iz 1901. Sadašnja biskupija Port Vila sufraganska je biskupija metropolije i nadbiskupije Noumea u istoimenom glavnom gradu otočja Nove Kaledonije u Tihom oceanu. U sklopu je metropolije i biskupija Wallis i Futuna, koja se prostire na tri vulkanska otoka: Wallis, Futuna i Alofi, prekomorskom teritoriju Francuske također u Tihom oceanu.
Zapisan je trenutak kada su prvi katolički misionari stupili na tlo novootkrivenoga otoka i kada je održano prvo euharistijsko slavlje na njemu. Bilo je to spomenute godine 1606. kada je pomorac de Queiros, koji je plovio za španjolskoga kralja, uplovio u veliki zaljev, kročio na novootkrivenu obalu, poljubio zemlju i zahvalio Bogu na otkriću. Budući da je toga dana bio blagdan Pedesetnice ili Duhova, novu je zemlju nazvao Zemljom Duha Svetoga. Nakon toga četvorica su franjevaca, koja su na putu pratila de Queirosa, za cjelokupnu posadu na improviziranom oltaru na otoku slavili misu. Međutim, ozbiljniju i sustavniju misionarsku djelatnost potaknuo je francuski biskup Guillaume Douarre, marist, g. 1843. iz Nove Kaledonije, gdje je bio apostolski vikar, ali uz silne teškoće i protivljenja, u kojima je misijsko središte bilo više puta napadnuto i zapaljeno. Stalna misija misionara marista u Port Vili ipak je osnovana 1887., ali također s popriličnim teškoćama, no ona je bila svojevrsna prekretnica u razvitku vjerskoga života u Vanuatuu.
