Dok građani prebiru dojmove s nedavnoga zagrebačkoga Interlibera, a mnogi se izdavači tuže na premalo dodijeljenih sredstava, dok čitatelji tragaju za knjigom – dobrom za došašće ili božićni dar – na Radio-Mariji izvedena je monodrama »Jasna slika ljubavi« Tee Agejev, dobitnice ovogodišnjega natječaja »Književni Kranjčić«. Istoimeni roman, čijom je adaptacijom nastala monodrama koja je osvojila prvu nagradu, donosi priču o životu mlade slikarice koja, prolazeći kroz svjetlo i sjenu, pronalazi smisao i ljubav. Autorica, renomirana umjetnica i majka četvero djece, podijelila je svoja promišljanja o hodu s Bogom, pozivu, kvalitetnoj umjetnosti, položaju žene u društvu i dinamici današnje obitelji.
»Roman je nastao u periodu nakon rođenja mojega četvrtoga djeteta. Bila sam zdravstveno loše i morala sam mirovati. Jako sam puno čitala. Inače sam članica kršćanskoga književnoga kluba od petnaestak žena; one su se trudile opskrbiti me sa što više knjiga.
Bila sam kritična prema onomu što su donosile. Trebalo mi je nešto što će me nadahnuti i osnažiti, bez prevelike težine i površne zabave. Kakva već jesam, rekla sam sebi: ‘Napisat ću knjigu kakvu želim čitati i kakvu bih voljela preporučiti svojim prijateljicama’«, otkrila je autorica za Glas Koncila. »Knjiga govori o potrazi za ljubavlju, životu mladih ljudi, obiteljskom životu, ljubavi prema Bogu i darovima koji nas pokreću. Glavni je lik mlada žena, slikarica. Ona slika svoje ljubavi, i do kraja romana počinje se nazirati jasnija slika ljubavi od one koju je vidjela na početku. Nadam se da se to ‘izoštravanje slike’ vidi i na ilustraciji, na naslovnici. Što smo bliže Bogu, stvari postaju jasnije. Ne možda lakše, ali jasnije. Zreliji stadiji vjere uključuju spoznaju da i težina života i patnja ima svoje mjesto, ali u skladu s onim da je jaram sladak, a breme lako«, rekla je Tea Agejev. Dramska umjetnica Antonija Stanišić Šperanda planira obraditi roman u vlastitom autorskom projektu, novoj monodrami.
Antonija Stanišić Šperanda, dramska umjetnica
Budući da odluka žene da se posveti obitelji i ne privrjeđuje izvan doma u novije vrijeme izaziva rasprave, Tea Agejev pokazala se vrijednom suradnicom budući da je prije rođenja četvrtoga djeteta odlučila prekinuti poslovni angažman na Akademiji dramskih umjetnosti i u Učilištu ZeKaEm, kao i napustiti poziciju slobodne umjetnice, kako bi se posvetila obitelji.
»U svojem poslu najviše sam radila s ljudima, a najviše sam voljela manje projekte. Predavala sam commediju dell’ arte na petoj godini Akademije dramskih umjetnosti. Kad sam rodila četvero djece, uvidjela sam da obiteljski život ima svoje zakonitosti. Posvećenost koju sam pružala suradnicima i studentima željela sam pružiti vlastitoj djeci. Vidjela sam ih kao osobe vrijedne moje posvećenosti. Važno je da ostanak kod kuće bude slobodan odabir, da zajedno sa supružnikom odlučimo što je najbolje za obitelj. Žene nitko ne treba osvještavati ni ‘oslobađati iz doma’. Važno je boriti se tamo gdje nam je srce. Nemam ništa protiv toga da žene rade, i vrtići i jaslice imaju svoje vrijeme i mjesto, no uvijek sam sumnjičava kada se kaže da je nešto idealno za svakoga. Sada moja kći ide u vrtić, no jedno vrijeme ni jedno dijete nije išlo u vrtić. Treba razlučiti Božju volju za svoju obitelj«, pojasnila je zagrebačka umjetnica.
»Kada se stvaraju najnježnije veze u ranom djetinjstvu, treba se posvetiti djeci. Kada sam odlučila napraviti stanku u karijeri i posvetiti se djeci, povezali smo se s drugim obiteljima u župi, iz čega se rodilo mnogo dobroga. Tako je nastala naša Kava i Krunica za mame na Knežiji koja se sad proširila na brojne zagrebačke župe. Svaki pastoral može biti poziv. Kada smo same kod kuće s djecom, ako se povežemo, stvaramo nova prijateljstva«, opisala je Tea Agejev svoje iskustvo.
»Prošla sam jedno teže razdoblje s dosta zdravstvenih problema. U nekim sam se trenutcima trudila oko svoje vjere, a u nekima nisam mogla moliti. Kada me hvatalo malodušje, moj je muž molio za mene. Pišući roman, pomoću mašte sam prošla izmišljene scenarije u koje sam pretočila svoje lijepe i ružne trenutke; to je bilo ljekovito«, posvjedočila je autorica. »Danas ponekad ne razlikujemo dijagnozu i umjetnost. Nije svako razgolićivanje ili sve što je pomaknuto automatski umjetnost. Roman treba biti napisan po zakonitostima zanata, ali i donijeti nešto dobro čitatelju, to je odgovornost kršćanskoga umjetnika. Teme ne moraju biti isključivo pozitivne, ali djelo treba obogaćivati. Ako je ono samo autoterapija, a onaj koji čita ne će dobiti ništa nego kamen oko vrata ili sablazan, to nije dobra umjetnost. Umjetnost danas više zavodi i šokira nego što nudi.
Ostavlja nas uznemirenima, bez čvrste točke na koju se možemo vratiti. To može biti impresivno glede umijeća, ali nas ostavlja praznima. Ne želim davati gotove slike svoje intime, nego ponuditi publici svoje viđenje svijeta«, rekla je Tea Agejev.
Sugovornica se osvrnula i na financijsku stranu bavljenja umjetnošću. »Ekonomski je teško konkurirati sufinanciranomu proizvodu, ljudi se zato s pravom žale da nisu svi jednakopravni na tržištu. Kada država sufinancira nekoga izdavača, on je u prednosti. Međutim, povijesno gledano, dotirana i poticana umjetnost nije uvijek bila i najbolja. Nije realno očekivati da ćete moći uvijek živjeti od umjetnosti: to je lijepa moderna ideja, povezana s idejom ljudskih prava – no to nikada nije zajamčeno. Od umjetnosti se živi jako teško, što je dobro za vašu umjetnost, ali loše za vas. Umjetnost je žrtva, umiranje sjemena, borba za ono što smatramo kvalitetnim i u što vjerujemo. Kao i znanstvenici, i umjetnici katkad moraju potražiti sami izvore financiranja za svoje projekte.«
Neizbježna tema razgovora bio je i blagotvoran utjecaj dramske pedagogije na djecu u digitalno doba. »Dramska pedagogija uključuje cjelovitost umjetničkoga izražavanja, u skladu s doblju. Imam malu skupinu od desetak djece, što je najvažniji preduvjet dobroga rada – da im se možete dovoljno posvetiti. Kontakt s drugom osobom u kreativnom izražavanju djeci je toliko očaravajući da me nikada ni jedno dijete nije pitalo za mobitel; zaboravili bi na nj. Vjerujem da svako dijete koje ima izbor ne bi odabralo mobitel prije dramske igre, samo je pitanje što mu je ponuđeno. Djeca prirodno ne vole biti fiksirana na jedno mjesto; razvijanje navike buljenja u ekran nešto je što preuzimaju od nas. Ne mislim da su svi ekrani uvijek loši, ali djeca im ne smiju biti dugoročno prepuštena.«
Tea Agejev već radi na novom, kriminalističkom romanu s radnim naslovom »Ljubav dostavljača Wolta«. »Privukla me tema životnih priča koje se odvijaju preko nekoliko kontinenata u susretu s našom sredinom. Svi smo dosta iznenađeni, iako možda ne bismo trebali biti, dolaskom velikoga broja stranih radnika. Uvijek sagledavam ljude otvorenim očima vjere pa me intrigira tema susreta udaljenih kultura s našom«, natuknula je autorica, ne želeći otkriti previše.
