KLJUČ JE U METODI Je li teologija znanost?

U našim medijima, ali i u javnosti, od vremena do vremena pojavljuju se pitanja o tome ima li vjeronauku mjesta u školama, trebamo li Katolički bogoslovni fakultet i teologiju općenito. Jedan medij, a namjerno ne ću napisati koji, ide tako daleko da u svakom članku o sveučilišnoj zajednici (čiji sam i ja član) piše o tobožnjoj želji Sveučilišta da se spoje Filozofski fakultet i Katolički bogoslovni fakultet, a onda se uobičajeno slaže priča o tome da je na jednoj strani znanost, a na drugoj – teologija. Pa i teologija je znanost, zar ne? Možete li to pojasniti i širemu čitateljstvu, jer očito još nismo razumjeli kakav je odnos vjere i razuma? Jednako tako, možda nismo razumjeli ni dokle seže ideologija i protivljenje svemu što ima prizvuk normalnoga, a da dolazi iz katoličkoga miljea.

Čitatelj

Neutemeljene i proizvoljne tvrdnje, pa makar i dolazile iz dijela akademske zajednice, ne koriste nikomu i nije ih potrebno ni komentirati jer ih je onodobno sam Katolički bogoslovni fakultet, kao i uključeni djelatnici Filozofskoga fakulteta koji su znali o čemu je riječ, demantirao. A istina je da nikada nije bilo pokušaja »spajanja« tih dviju vrlo važnih ustanova Sveučilišta u Zagrebu, nego se odlučivalo o zajedničkom izvođenju nekih predloženih i dogovorenih studijskih smjerova, kako bi svi studenti i jedne i druge sveučilišne sastavnice mogli lakše ostvariti horizontalnu mobilnost.

No na druga važna pitanja o tome je li i teologija znanost i kakav je odnos vjere i razuma rado ćemo Vam odgovoriti. Naš odgovor ne može biti širok pa slijedimo objašnjenje pojma »teologija« i katolička teologija, kao i na koji je način teologija znanost iz pera mons. Rina Fisichelle, dugogodišnjega profesora fundamentalne teologije na Papinskom sveučilištu »Gregoriana«. On u »Enciklopedijskom teološkom rječniku« među ostalim tumači da je na Zapadu uporabu religioznoga značenja teologije ponajprije uveo Augustin. »On ju shvaća kao napor da se što više pronikne u smisao Pisma i Božje riječi; stoga je često olako zamjenjuje izrazima kao što su sacra pagina (sveta stranica, op. a.) ili sacra doctrina (sveti nauk, op. a.). Prvu naznaku promjene susrećemo u Boetija koji preuzima Aristotelovu podjelu znanosti.« Kvalitativan pomak u shvaćanju teologije prema Fisichellinim riječima »nalazimo u Anzelma iz Aoste«. »Ipak treba reći da je Abelard prvi učinio pomak od teologije u smislu sacra pagina k teologiji kao znanosti (scientia)«, koja se onda dijeli na različite discipline – fundamentalna, dogmatska, moralna, liturgijska i tako redom i u okviru katoličke teologije, pri čemu nemojmo zanemariti ni činjenicu da postoje i pravoslavna, protestantska, evangelička, ali i feministička, teologija oslobođenja i neke druge.

Što se katoličke teologije tiče, ona je složenica od riječi »Theos« (Bog) i »Logos« (riječ). »U doslovnom smislu može označavati govor o Bogu ili govorenje Bogu, ili pak raspravu o Bogu. Ako je teologija kao opći izraz razmišljanje o Bogu (a u tom smislu i postoji filozofska teologija), u uobičajenom značenju u Katoličkoj crkvi ona predstavlja razmišljanje koje nastoji spoznati i razumjeti vjeru polazeći od vjere. Teologija dakle pretpostavlja vjeru kao iskustvenu osnovu, te u njoj i po njoj traži teološku spoznaju i razumijevanje. Drugim riječima ona je noetička, metodička i kritička djelatnost koja pretpostavlja pristajanje uz katoličku vjeru.«

Kao sažeta definicija često se uzima formula spomenutoga Anzelma koji kaže: »Fides quaerens intellectum« (vjera traži razum, op. a.), to jest »spremnost vjere za razumijevanjem«. A da je teologija znanost kao i sve druge potvrđuje i činjenica da u strukturi teološke spoznaje »možemo razlikovati njezin objekt, njezine izvore i njezino mjesto«. »’Objekt’, odnosno predmet teologije je izravno Bog, a onda i svijet i čovjek u Božjem svjetlu. Izvori teološke spoznaje i kriteriji njezine istinitosti su Božja objava na prvom mjestu i ljudski razum. Mjesto teologije je Crkva kao zajednica vjere. Karakteristično obilježje katoličke teologije upravo je odnos prema Crkvi kao ‘bližoj normi’ (norma proxima) teološkoga rada.« Tim se izrazom želi reći da posredovanjem Crkve teologija prima riječ Božju kao vrhovni kriterij (vrhovnu normu) vlastitoga rada. Odatle dolazi priznanje da Crkvi mora biti omogućeno da autoritativno vrši svoju kriteriološku nadležnost. Prema Katoličkoj Crkvi, teološko istraživanje i teološki rad spadaju u okvir razumske spoznaje čiji je objekt dan u objavi koju prenosi i tumači Crkva pod autoritetom učiteljstva, a prihvaća se vjerom.

Kada se govori o odnosu teologije i znanosti, mons. Fisichella navodi da je teologiju »zbog njezinih pretpostavki koje je utemeljuju na riječi Božjoj«, teško definirati kao »znanost«. »Da bismo to ipak učinili, potrebno je najprije dati definiciju znanosti, bez koje bi svaki odnos bio beskoristan. Zbog paradoksalnoga karaktera teologije, koji ju razlikuje od svih znanosti, bilo bi bolje ustvrditi da ona nije znanost u strogom smislu, nego da rabi znanstvene metodologije. To znači da se u svom istraživanju istine o otajstvu i sadržaju objave teologija oblikuje kao znanost koja preuzima metode rada kako bi osigurala logičnost svojih postupaka i priopćivost svojih tvrdnji«, piše mons. Fisichella.

IZVORGlas Koncila br. 45/2020.
Prethodni članakMakov mali dnevnik 2021.
Sljedeći članakINOVACIJA S TEHNIČKOGA FAKULTETA SVEUČILIŠTA U RIJECI Na zabavan način liječe govorne poremećaje u djece