KNJIŽEVNIK I SLIKAR ZVONIMIR KATALENIĆ Spas je u duševnoj izgradnji svakoga Hrvata

Među umjetnicima koji su prve stvaralačke korake započeli u domovini, a vrhunac afirmacije izgradili u iseljeništvu književnik je i slikar Zvonimir Katalenić.

Rođen je u Našicama 6. studenoga 1921. Srednju školu završio je u Zagrebu, gdje je od 1939. na Filozofskom fakultetu studirao slavistiku. Pjesme, prikaze, recenzije i druge članke objavljivao je prije i tijekom rata u studentskoj »Plavoj reviji«, »Hrvatskom krugovalu«, »Plugu«, »Hrvatskoj smotri«, »Spremnosti«, najviše u »Hrvatskoj reviji«. Već u to vrijeme studirao je slikarstvo i glazbu. Već prije rata bio je uvjereni privrženik državotvorne misli. »Prije ćemo nestati nego ispustiti kormilo uskrsle Zvonimirove galije iz poštenih hrvatskih ruku«, piše 1942., no vrlo brzo uviđa brojne negativnosti režimske politike pa je, prema riječima kolege Branka Kadića, usko surađivao s Lorkovićem u njegovu »povijesno nužnom i logičnom pokušaju da se Hrvatska otrgne iz zagrljaja Hitlerove Njemačke i dočeka svršetak rata na strani zapadnih saveznika«.

U svibnju 1945. napustio je Hrvatsku i došao u Rim, gdje se posvetio skrbi o izbjeglicama. Godine 1947. došao je u Pariz, a uskoro je sa suprugom Irenom, Poljakinjom, pošao u Argentinu, nastanivši se u šumovitom i jezerskom predjelu Bariloche. Radio je u pilani kao činovnik i istodobno se bavio poezijom i slikarstvom. Godine 1947. izložio je u Buenos Airesu svoje malobrojne radove koje je donio iz Europe, crteže i akvarele s motivima Zagreba, Rima i Pariza. Iz toga razdoblja potječu njegove tempere, akvareli i albumi andskoga cvijeća, tipičnoga za ono područje. Kasnije će više slikati uljanim bojama i lakom, slikarskoj tehnici kojom su se koristili srednjovjekovni predrenesansni majstori i predstavnici bizantsko-ruske ikonografije. Njegovo slikarstvo počivalo je na uvjerenju da je »ljepota sjaj istine«, pa je kritički gledao na onu modernu umjetnost koja je »sjajem svojih relativnih istina« upala u »mučni relativizam«.

Potkraj pedesetih godina počeo se zanimati za indijsku kulturu i postao je poklonik Gandijeva nenasilja, no istodobno studirao je i kršćanske srednjovjekovne mistike i tražio poveznice između dviju religija. Plod je takva duhovnoga života zbirka pjesama »Uz strminu« 1958. Od tada »živi vrlo oskudno, odrekao se je svakog užitka, dostatna mu je šaka riže ili zdjela zelja, a što mu preostane daje siromasima i potrebnim, njeguje i pazi bolesnike i nezbrinutu djecu, pere ih i čisti, poučava neuke i nepismene urođenike« (B. Kadić).

Tijekom boravka u Argentini članke i poeziju najviše je objavljivao u »Hrvatskoj reviji«. Pjesme su mu hermetične, nabijene konotacijama. Često je rabio starozavjetne i kršćanske motive. Karakteristična je pjesma »Simeon«, posmrtno objavljena 1979. u »Hrvatskoj reviji«, uz koju je njegov crtež »Madona s Djetetom«:

»Hrvatsku je neprestano nosio u pameti, u srcu, u željama i sjećanjima. Boljela ga je njena teška sudbina, a spas je vidio jedino u preobrazbi i duševnoj izgradnji svakog Hrvata, u metodama nenasilja i pasivnog otpora« (B. Kadić). Tu je misao razradio u zanimljivu i lucidnu članku »Od predziđa do stijene suverenosti« (1977.) zaključivši: »Hrvatski narodni ljudi ne moraju danas tražiti inspiracije za eventualnu nenasilnu politiku na dalekim izvorima, pa ni u opće poznatoj doktrini M. Gandhija. Ako se još donekle osjećaju pripadnicima kršćanstva, eto im nauke i primjera koji je i samog Gandhija nadahnuo u borbi (Krist – kralj nenasilja)… Hrvatskom narodu valja pronaći nadahnuće za takve akcije u njegovoj pravdoljubnoj tradiciji, koju mu namriješe djedovi i njegovi svijetli blaženici. Neka ga i spomen na dobrog kralja Zvonimira povede, ako je to nužno, u nenasilnu križarsku vojnu za drage mu i stare pravice od prije 1102… Tako će napokon i jednom zauvijek prestati biti nečije predziđe, da se pretvori u tvrdu stijenu i suvereno zagospodari vlastitom sudbinom.« Vojna nažalost nije mogla biti nenasilna, ali je donijela suverenost, o kojoj je sanjao.

Svoja je slikarska djela ostavio Hrvatskomu latinoameričkomu kulturnomu institutu (Buenos Aires), a rukopise na hrvatskom i španjolskom uredniku »Hrvatske revije« Vinku Nikoliću. Taj »asketski pustinjak i pjesnik, propovjednik pacifizma i nenasilja u našim turbulentnim vremenima« (T. Gazzari) umro je 2. listopada 1978. u El Bolsonu, gdje je i pokopan.