KNJIŽEVNIK ZDRAVKO MUŽINIĆ Kroničar Splita

Zdravko Mužinić

Među suradnicima »Marulića« ili »Crkve u svijetu« nerijetko će čitatelji zapaziti ime Zdravka Mužinića, pa ga samim time možemo uvrstiti među katoličke oblikovatelje kulture.

Rođen je 24. studenoga 1924. u Splitu, gdje je završio pučku školu i proveo djetinjstvo i mladost, prožete, uz ostalo, intenzivnim duhovnim odrastanjem u okrilju Gospe od Zdravlja, o čemu je nadahnuto pisao u članku »Pronađeno vrijeme« (»Hrvatska obzorja«, 1994.). Upisao je Drugu realnu gimnaziju, maturiravši 1944., no komunističke su vlasti poništile maturu te generacije pa je 1945. morao ponovno upisati VIII. razred gimnazije i maturirati. Iz toga vremena Mužinić spominje kako je zgrada na Spinutu u Splitu prije rata imala natpis »Dom hrvatskog kneza Trpimira«, koji su Talijani nakon okupacije skinuli, ali ga nijedna vlast do danas nije vratila, pa ni današnja!? Vrijedna su njegova sjećanja posebice po tome što vjerno oslikavaju kako se promjena politika i država odražavala na kurikule, kao i na opće »stanje duha« u Splitu tridesetih i četrdesetih godina, obilježenoga borbom između komunista, orjunaša i hrvatskih nacionalista. Godine 1939. upisao se u društvo »Hrvatski junak«, koje je zapravo bilo političko krilo križarskoga pokreta. U kolovozu 1944. mobiliziran je u domobranstvo. Kraj rata zatekao ga je u Zagrebu, odakle se vratio u Split, a u lipnju je bio uhićen i smješten na dva mjeseca u logor za ratne zarobljenike. Godine 1946. upisao je studij šumarstva u Zagrebu, no uskoro je prešao na studij filozofije, a zatim je upisao i komparativnu književnost, hrvatski, talijanski, češki i povijest, no nakon dvije godine zbog bolesti prekinuo je studij, diplomiravši 1953. Godine 1949. počeo je raditi kao nastavnik u Školi učenika u privredi. No ponovno je morao na odsluženje vojnoga roka.

Živio je dosljedno kao Hrvat i katolik, pišući o detaljima iz života ljudi i događaja iz prošlosti, prije svega rodnoga Splita, nastojeći po njima otkriti i predstaviti »duh vremena«.

Vrativši se 1955. u Split, započeo je pisati prve članke i objavljivati u »Dubrovniku«, »Vidiku«, »Pomorstvu«, »Slobodnoj Dalmaciji«, »Školskom vjesniku«, »Mogućnostima«, »Čakavskoj riči«, »Zadarskoj reviji«, »Jeziku«, »Hrvatskim obzorjima«, »Kulturnoj baštini«, franjevačkom godišnjaku »Kačiću«. Godine 1956. zaposlio se je u bivšoj franjevačkoj gimnaziji na Širokom Brijegu, potom u Sinju, a od 1958. do umirovljenja 1990. predavao je na Tehničkoj školi u Splitu. Tijekom školovanja učio je čak sedam jezika. Na Zadarskom sveučilištu obranio je 1979. doktorat o književnom stvaralaštvu Marka Uvodića, stekavši zvanje znanstvenoga suradnika, »ali su mu kao vjerniku i domoljubu vrata visokoškolskih ustanova bila pritvorena« (M. Vuković). Umro je 1. rujna 2014. u Splitu.

S mnogim hrvatskim književnicima se dopisivao, a pisao je o Nazoru, Cettineu, Hergešiću, Ujeviću, Vesni Parun, Delorku, no ponajviše o Marku Uvodiću Splićaninu, priredivši »Libar odabranih proza« 1973. te »Novi libar« i »Književno djelo Marka Uvodića« 1995. Splitskim temama posvetio je knjige »Od Poljodjelske škole do Tehničkog školskog centra« 1984., »Splite čestiti…« 1995., »Mala enciklopedija jučerašnjega splitskog školstva« 1996., »Kazivanja o Splitu« (zbornik) i »Sveti Ivan Bosko u Splitu« 1997.

Veći broj članaka posvetio je katoličkim piscima Anti Petraviću, fra Gašparu Bujasu, don Kerubinu Šegviću, Tonu Smerdelu, don Mati Meštroviću, don Ivi Delalleu, Vojmilu Rabadanu, fra Miroslavu Matijaci, Ivi i Antici Juras, don Mladenu Alajbegu… Zanimljiva je njegova rasprava »Etičke koordinate drame ‘Gospoda Glembajevi’« objavljena u »Maruliću« s tezom da je Krleža, unatoč udaljavanju od Crkve i svih kritika protiv nje, zadržao kršćansku etičku svijest. Krležom se na zanimljiv način bavio i u eseju »Najizrazitija anticrkvena novela M. Krleže (Na margini novele ‘Mlada misa Alojza Tičeka’«, s jasnom preporukom da takvoj noveli nije mjesto na popisu lektire. No svakako najvažniji, i danas vrlo aktualan, njegov je članak »O hrvatskoj ksenofiliji« (o tome je pisao još Križanić u 17. st.!), u kojem je ponajprije obradio primjere poznatih hrvatskih ksenofila orjunaša. Kao kroničar Splita upozorio je na jedan zaboravljeni katolički list – »Katoličku riječ«, koja je izlazila od 1935. do svibnja 1941., a uređivao ga je dr. Stjepan Vukušić, zaslužni katolički laik, kojega su komunisti likvidirali 1945. O njemu je i posebno pisao. Priredio je, k tomu, više desetaka natuknica za »Hrvatski biografski leksikon«.

Tragao je za detaljima iz života ljudi i događaja iz prošlosti, prije svega rodnoga Splita, nastojeći po njima otkriti i predstaviti »duh vremena«. »Jesam li dobro radio, da sam radio, što sam radio? I jesam li uopće izabrao ‘najbolji dio’?« upitao se, ustvrdivši: »Nisam siguran. Naprotiv, apsolutno sam siguran da je trebalo učiniti više na izgradnji vlastite duhovnosti kao i uopće na afirmaciji dobrote u sebi i oko sebe. Uza sve to, ostaje ipak prostora za nadu…« (»Pronađeno vrijeme, II«, 1995.). A prostora za podsjećanje na toga marnoga književnika, kroničara Splita, kojemu su mnoge crkvene i katoličke teme bile bliske, itekako ima.

IZVORGlas Koncila br. 31/2018.
Prethodni članakŠTO OSTAJE NAKON LJUDSKOGA ŽIVOTA Po čemu se čovjek pamti
Sljedeći članakFILM »HOTEL TRANSILVANIJA 3« Svatko treba odmor