Imam za vas jedno pitanje na temu Biblije. Naime, zanimalo bi me gdje Biblija kaže da je Isus doista pravi Bog. Pronašla sam nekoliko dijelova za koje mi se činilo da bi se mogli na takav način protumačiti, pa me zanima je li to ispravno tumačenje. Prvo Ivan (Iv 8, 58) kaže: »Isus im odvrati: ‘Zaista, zaista, kažem vam, prije nego što je Abraham bio, Ja Jesam.’« S jedne strane, to su riječi koje često čujemo u Starom zavjetu od Jahve, Boga, pa se na taj način mogu protumačiti. S druge strane, to može značiti samo to da je Isus postojao od početka vjekova. Opet, nekako mislim da i jedno i drugo tumačenje govore isto: Tko je bio od početka vjekova osim samoga Boga? Drugo, prema Ivanu (Iv 10, 33) Židovi žele kamenovati Isusa: »Zbog dobrog te djela ne kamenujemo – odgovoriše mu Židovi – nego zbog hule što se praviš Bogom, iako si samo čovjek.« Isusov odgovor tu mi nije jasan (Iv 10, 34-38). Čini se da on nigdje ne kaže da nije Bog, ali nigdje to izravno i ne potvrđuje, ali ipak kaže na kraju: »…da je Otac u meni i ja u Ocu«. Što znači ta rečenica?
Osim toga, Ivan (Iv 20, 27-29) opisuje dodir Tome s Isusovim ranama, pri čemu Toma kaže: »Gospodin moj i Bog moj« (Odnosi li se oboje na Isusa?), a Isus tu, čini se, potvrđuje Tomino ispravno vjerovanje. Dalje, Ivan (Iv 10, 30) piše: »Ja i Otac jedno smo.« Što znači ta rečenica? I još na kraju, Hebrejima (Heb 1, 8): »za Sina, naprotiv, veli: ‘Prijestolje tvoje, Bože, postoji vječno’…« Znači li to da Jahve oslovljava svoga Sina s ‘Bože’?
Čitateljica
Na Vaša nam se pitanja najprikladnije čini odgovoriti koristeći se Katekizmom Katoličke Crkve (KKC) koji na više mjesta govori o temeljnim istinama naše vjere, a među njima je i to da je Isus Krist »pravi Bog i pravi čovjek«, kako molimo i u Vjerovanju. Tako u poglavlju »Vjerovati u Isusa Krista, Sina Božjega« u broju 151 KKC-a, koji se poziva na evanđeliste Marka, Mateja i Ivana, piše: »Za kršćane vjerovati u Boga nerazdruživo je povezano s vjerom u onoga koga je on poslao, ‘Sina njegova, Ljubljenoga’, u kojem mu je sva milina (usp. Mk 1, 11). Bog nam je rekao da ga slušamo (usp. Mk 9, 7). Gospodin sam kaže učenicima: ‘Vjerujte u Boga, i u mene vjerujte!’ (Iv 14, 1). Možemo vjerovati u Isusa Krista, jer je on sam Bog, Riječ Božja tijelom postala: ‘Boga nitko nikada ne vidje: Jedinorođenac – Bog – koji je u krilu Očevu, on nam ga obznani’ (Iv 1, 18). Budući da je on ‘vidio Oca’ (Iv 6, 46), jedini je koji ga poznaje i može nam ga objaviti (usp. Usp. Mt 11, 27).«
No čovjek ne može »vjerovati u Isusa Krista, a da nema udjela u njegovu Duhu: Duh Sveti objavljuje ljudima, tko je Isus«. »Zaista nitko ne može reći: ‘Isus je Gospodin’, osim u Duhu Svetom« (1 Kor 12, 3). ‘Duh sve proniče, i dubine Božje. […] Tako i što je u Bogu, nitko ne zna osim Duha Božjega’ (1 Kor 2, 10-11). Samo Bog poznaje Boga potpuno. Mi vjerujemo u Duha Svetog, jer on je Bog«, nastavlja KKC u sljedećem broju 152.
KKC jednako tako u broju 202 uči – opet citirajući i Sveto pismo: »Sam Isus potvrđuje da je Bog ‘jedini Gospodin’ i da ga treba ljubiti ‘iz svega srca svojega, iz sve duše svoje, iz sveg uma svoga i iz sve snage svoje’ (usp. Mk 12, 29-30). Ujedno Isus govori da je i on sam ‘Gospodin’ (usp. Mk 12, 35-37). Ispovijedati ‘Isus je Gospodin’ vlastitost je kršćanske vjere«, piše KKC i ističe: »To se ne protivi vjeri u jednoga Boga. Vjerovati u Duha Svetoga ‘koji je Gospodin i životvorac’ ne uvodi nikakve diobe u jednoga Boga: ‘Čvrsto vjerujemo i iskreno ispovijedamo da jest samo jedan pravi Bog, vječan i neizmjeran, svemoguć, nepromjenljiv, nepojmljiv i neizreciv, Otac i Sin i Duh Sveti: tri Osobe, ali jedna bit, jedna suština ili posvema jednostavna narav.’«
»Isus je objavio da je Bog ‘Otac’ u nečuvenom smislu: nije to tek kao Stvoritelj, on je vječno Otac u odnosu prema svom jedinorođenom Sinu, koji je opet vječno Sin samo u odnosu prema svom Ocu: ‘Nitko ne pozna Sina doli Otac, niti tko pozna Oca doli Sin i onaj kome Sin hoće objaviti’ (Mt 11, 27). Zato apostoli ispovijedaju Isusa kao ‘Riječ koja bijaše u početku kod Boga i koja je Bog’ (Iv 1, 1), kao ‘sliku nevidljivoga Boga’ (Kol 1, 15), kao ‘odsjaj Slave i otisak Bića njegova’ (Heb 1, 3). Nakon apostola i slijedeći njihovu Predaju, Crkva je 325. godine na prvom ekumenskom koncilu u Niceji ispovjedila da je Sin ‘istobitan s Ocem’, tj. jedan jedincati Bog s njime. Drugi opći sabor u Carigradu 381. godine zadržao je taj izraz u obliku iz Nicejskoga vjerovanja i ispovjedio da je on ‘jedinorođeni Sin Božji, rođen od Oca prije svih vjekova, svjetlo od svjetla, pravi Bog od pravoga Boga, rođen, a ne stvoren, istobitan s Ocem’« (KKC, 240-242).
Na kraju Vas pozivamo da pročitate i cijeli odjeljak drugoga poglavlja Katekizma naslovljenoga »Vjerujem u Isusa Krista jedinorođenoga Sina Božjega« u kojem ćete pronaći još puno biblijskih uporišta za našu vjeru, a u broju 423 ističe se: »Mi vjerujemo i ispovijedamo da Isus iz Nazareta, rođen kao Židov od izraelske kćeri, u Betlehemu, u vrijeme kralja Heroda Velikoga i cara Cezara Augusta I., po zanimanju drvodjelja, umro na križu razapet u Jeruzalemu, pod upraviteljem Poncijem Pilatom, za vladanja cara Tiberija, jest vječni Sin Božji postao čovjekom, koji je ‘od Boga izišao’ (Iv 13, 3), ‘sišao s neba’ (Iv 3, 13; 6, 33) i došao u tijelu (usp. 1 Iv 4, 2) doista ‘Riječ tijelom postade i nastani se među nama i vidjesmo slavu njegovu – slavu koju ima kao Jedinorođenac od Oca – pun milosti i istine. […] Od punine njegove svi mi primismo, i to milost na milost’ (Iv 1, 14. 16).«
