Tri molitvena časa svakoga dana povezuju vojujuću Crkvu s vojskom nebeskom. No anđeoske ure podjednako, čini se, privlače i ratnike Podzemlja. Premda Gospodin Jobu otkriva da su početku stvaranja klicale »zvijezde jutarnje«, te i žene o uskrsnuću »u osvit prvoga dana« obavještava anđeo, Izaija tvrdi da je i knez ovoga svijeta »sin Zorin«. A dok Božji anđeli u večernji sat pohađaju Lota i Jakova, Daniela i Josipa, pastire i apostole, Elifaza noću budi jezoviti dah onoga koji zna da Stvoritelj »anđele svoje za grijeh okrivljuje«. Noć je, naime, čas Zatornika koji Izraela oslobađa iz egipatskoga ropstva i od asirske opsade koliko je i časom »vlasti Tmina«; pa i getsemanska je ura urom anđeoske utjehe i đavolske izdaje. Tako je i podne, za čije je žege Abraham ugostio trojac anđela, doba kada hara psalmistova pošast. Jeremija strahotu toga podnevnoga zatornika pripisuje – sramoti: stidu zbog izgubljena dana.
Da je glavno oružje Jeremijina zloduha upravo duhovna lijenost, prvi su iskusili pustinjski oci. Među njima i nema prečega od Egipćanina Antuna Velikoga; a među njegovim portretistima i nema većega od Nizozemca Hieronymusa Boscha.
Čak trećinu od četrdesetak mahom satiričkih fantazmagorija koje se kolebljivo pripisuju Jheronimusu van Akenu čine, naime, »Iskušenja svetoga Antuna«. Opsjednutost Antunovim zloduhim mučiteljima dijelom je razloga zašto su člana marijanske bratovštine nakon smrti osumnjičili i za krivovjerje. No »tvorac vragova« nečastivi je naslov ipak stekao časnom rabotom. O tome među uljima oskudne palete naslikanima oštrim potezima na drvu ponajbolje svjedoči jedini Antun u podnevnom zanosu. Njegov slikar zna da đavao prvo tare moliteljeva osjetila, a potom mu gasi žar volje. No konačno mu – poput nakaze s golom preslicom i vretenom u lijevom kutu – draži razum mišlju o besplodnosti molitve.
Ni gotovo četrdeset godina bez uslišanja nije moglo Osannu d’Andreasi urazumiti da prestane moliti za slobodu da obiteljsko vreteno ostavi zarad redovničkih zavjeta. A zna li se da je Boschova talijanska vršnjakinja – rođena 1449. – nedugo nakon ulaska u Treći red svetoga Dominika i umrla, malo tko mučnu nepokolebljivost ne bi pripisao fantazmagoriji. No blažena Mantovljanka naoko se oskudnih plodova nije morala stidjeti. Ni dar proroštva ni molitveni zanosi nisu, naime, dostajali da ugase žar koji je posvjedočila Zaručniku: »Ne želim s tobom podijeliti slavu ako mi ne daš da s tobom podijelim bol.« Iskusit će stoga i trvenje otajstvene krune i oštrinu stvarnih rana, ali i osjetiti kako joj nebesko koplje raščetvoruje srce: za Raspetoga i sirotinju, Crkvu i domovinu. Tko nije lijen povjerovati da ju je do prvoga viđenja uznio anđeo, ne će ni posumnjati da ju je čitanju podučila ona koju i anđeli časte triput dnevno.
