KOJI JE ŽIVOTNI NAPUTAK STJEPANA ŠTIVIĆA, ZALJUBLJENIKA U FILOZOFIJU IZ BABINE GREDE Da život bude smislen, potrebni su aktivnost u Crkvi i djela za bližnjega

Stjepan Štivić
Snimila: T. Baran | »I dvije godine u inozemstvu proživio sam u vjerničkim krugovima«

Povezati se s crkvenim zajednicama gdje god da živi i zauzeto djelovati prema socijalnom nauku Crkve nešto je što se Stjepanu Štiviću podrazumijeva. Odrastanjem i dosadašnjim životom vezan uz Babinu Gredu dobio je vjerničke temelje i već se kao adolescent koristio svojim talentima za vjerničku animaciju mladih oko sebe kroz glazbu. Nakon vjerničkoga produbljivanja u srednjoj školi nadogradnja mu se dogodila tijekom studija filozofije u Zagrebu, Sloveniji i Njemačkoj, a svoja ključna znanja u vjerničkom angažmanu u Crkvi stekao je kao volonter i tajnik SKAC-a u Zagrebu. Pred sakramentom ženidbe i s upisanim doktorskim studijem svoj život zamišlja u Osijeku, čvrsto vjerujući da će mu sva dosadašnja znanja i iskustva kao zauzetoga vjernika biti na korist u njegovim budućim doprinosima u rastu vjerničkih zajednica koje će mu život donijeti.

Stjepan je rođen 27. studenoga 1990. u Slavonskom Brodu. Roditelji su mu oboje rodom iz Babine Grede u koju su i nakon vjenčanja smjestili svoje živote. Mama mu je Ljubica, djevojački Verić, farmaceutska je tehničarka, zaposlena u ljekarni u Županji. Tata je Mirko Štivić, diplomirani geodet, vlasnik ovlaštenoga geodetskoga ureda u Županji. Zato oboje putuju na posao. Srećom im Županja nije daleko, 17 kilometara. Upoznali su se na svadbi u rodnom mjestu, gdje su se i vjenčali, u župnoj crkvi sv. Lovre. Najprije su se skrasili s Mirkovim roditeljima, onda su živjeli u starijoj kući, dok nisu izgradili novu u kojoj su danas. Blagoslovljeni su s troje djece. Uz najstarijega Stjepana, dobili su još Josipa i Klaru. Josip je 1993. godište. Završava studij strojarstva u Zagrebu i privremeno je zaposlen u obrtu. Ove se godine oženio. Sa suprugom Martinom živi kod roditelja, ali su pred preseljenjem u vlastitu kuću u Babinoj Gredi. Josip je aktivan u župi, zboraš je i prema potrebi pastoralni suradnik, a njegova supruga Martina vodi dječji zbor. Najmlađa Klara na svijet je došla 2004. Učenica je 7. razreda osnovne škole u Babinoj Gredi i polazi osnovnu glazbenu školu u Županji, svira klavir. Trenira i capoeiru, šport koji je kombinacija plesa i borilačkih vještina.

»Bilo nam je lijepo odrastati uz njih«

»Odrasli smo uz divne roditelje«, pripovijeda Stjepan. »Mama je požrtvovna, priuštila nam je mnoge stvari, što god je mogla. Blaga je po naravi, otvorena prema nama, uvijek nama je bila i mama, ali i prijateljica. Pripremila nas je na vrijeme za pubertet pa smo na vrijeme doznali sve o suprotnom spolu, o zaljubljivanju i svim promjenama koje će nam se dogoditi. Odlično spaja brigu o obitelji i društveni život. Svagdje je ima, no nigdje previše. A tata je temperamentan čovjek, nešto stroži od mame. Tijekom Domovinskoga rata bio je načelnik Babine Grede pa se jako davao mjestu i tadašnjim potrebama, ponajprije izbjeglicama iz BiH. Zato ga često nije bilo doma. Nismo mu bili na drugom mjestu, ali smo ga morali dijeliti. Mnogo je radio, bio je požrtvovan, nekada i naivno požrtvovan. Velika je dobričina skrivena u tijelu temperamentne osobe. Nikada nije škartirao ljude, bez obzira na to o kome se radilo. Srećom smo u drugoj ulici imali tatine roditelje, baku i djeda koji su brata i mene znali pripaziti kad su nam roditelji radili, a k njima smo i na ručak išli. Roditelji su nas brzo naučili da budemo samostalni pa odavno i brat i ja znamo i kuhati i spremati. Mamini su roditelji imali imanje na salašu izvan Babine Grede, i kod njih smo bili često i uživali u prirodi i sa životinjama. Tamo su oni bili od proljeća do jeseni, a tijekom zime i mamini su roditelji živjeli u Babinoj Gredi. Naše je roditelje definirao rat, onda i nas njihovu djecu. Tata je bio načelnik u najgorem vremenu, onda kada to nitko nije želio biti. Baš je bio hrabar. Trebalo je zbrinuti izbjeglice kojih je najviše bilo iz Bosanskoga Šamca. U tome su mu pomagali mnogi ljudi, najviše mještani. I kasnije je tata bio politički aktivan, a onda je odustao i primio se struke. Mama i tata i danas vode skladan brak, dobar su nam primjer, bilo nam je lijepo odrastati uz njih.«

Župnik – što stariji, to bliži mladima

»Do sredine srednje škole brat i ja smo bili u klasičnom bratskom odnosu, od velikih ljubavi do razmirica svake vrste. Od srednje škole smo si odlični. A mlađa sestra nas sluša, poštuje, baš nam je draga. Nije razmažena i itekako se zna izboriti za sebe. A s bratovom suprugom Martinom svi se dugo znamo pa nam je gotovo kao domaća u kući. Doživljavamo je kao sestru. Sve su nas troje roditelji odgajali u tradicionalnom vjerničkom duhu. Nedjeljom smo svi zajedno išli na misu, poslije na zajednički ručak. Zajedničku smo molitvu pojačali od sestrina rođenja. Kao da je ona osvježila naše odnose. Ona nam je svima sada primjer. Redovita je i vrlo ustrajna u vjeri. Kao malena je djevojčica već imala vrlo jasno viđenje vjere i vjerskih sadržaja. Godinama nam je u Babinoj Gredi župnik Ivo Tunjić. Sjećam se njegovih lijepih vjeronauka, priprema za pričest i krizmu, odlično nas je pripremio za sakramente. On drži odlične propovijedi, jasan je u stajalištima, čovjek je tradicije, svećenik staroga kova. Zato je, vjerojatno, teže prihvaćao napredne inicijative mladih. No što je stariji, to je bliži nama mladima.«

Uz tamburu i duhovnost protiv nedaća

»U osnovnoj školi u Babinoj Gredi bio sam odličan učenik uzorna vladanja. U nižim mi je razredima divan učitelj bio Branko Štos. Jako je bio praktičan, vodio nas je u ribolov, učio nas o rijekama kojima smo okruženi, a kroz Babinu Gredu teku tri rijeke pa je bilo priče. Sve smo naučili o njima. Poslije sam imao odličnoga učitelja glazbenoga koji je na sat dolazio s harmonikom. Ostali su profesori bili u redu. Društvo mi je bilo dobro, sve ekipa iz mjesta. Roditelji su brata i mene lijepo vrijeme vozili na privatne sate sintesajzera u Županju. Kao da smo išli u glazbenu školu, a nismo, što mi je sada žao. U šestom razredu počeli smo učiti tamburu. Iz Županje je k nama u kuću sate dolazio držati učitelj Krunoslav Mandek. Nas šestorica prijatelja iz Babine Grede okupljali smo se s učiteljem u dnevnom boravku nas Štivićevih i revno vježbali. Funkcionirali smo nas šestorica kao mali sastav, i nastupali smo. U izmijenjenom sastavu sviramo još uvijek. Nismo svatovski svirači, nego sviramo za svoju dušu po privatnim zabavama. Za srednju sam školu izabrao matematičku gimnaziju u Županji. Taj svoj izbor ne pamtim po dobrom, sve mi je tamo bilo stresno. Jedini sam iz Babine Grede bio u razredu. Ostali su se polaznici poznavali od ranije iz županjske osnovne škole. Svejedno su me dobro prihvatili. Nisam bio zadovoljan pedagoškim mjerama i poticajima nekih profesora. Nisu imali razumijevanja, odnosno adekvatnoga osobnoga pristupa prema pojedinomu učeniku. Moje prve loše ocjene nisu bile rezultat moga neznanja, nego moga nesnalaženja. Pa me to na početku srednje škole pratilo i obeshrabrilo. Svijetle točke bili su mi profesori iz hrvatskoga, povijesti i vjeronauka. U Županju sam putovao svakodnevno ili busom ili s roditeljima. Tata je imao visoko postavljenu ljestvicu i nije tolerirao jedinice, a mama mi je bila naklonjenija kad bih doživio neuspjeh. Najsvjetliji dio života tijekom srednje škole doživio sam u 3. i 4. razredu. U trećem sam se razredu našao na jednoj duhovnoj obnovi koju je vodio fra Ivo Pavić. Potaknuo me na novi duhovni život po kojem mi je u školi bilo lakše. Jednostavnije sam se nosio s raznim životnim situacijama. Inače sam od osmoga razreda osnovne škole do kraja drugoga razreda srednje išao na susrete za mlade u župu. Dolazilo je nas 10, 15. Vjeronauk nam je držao naš župnik. On bi predavao, mi bismo odslušali i išli doma. U trećem srednje u Županji sam upoznao zbor mladih ‘Šalom’. Bili su mi poticaj da okupim mlade u župi. Tada sam već svirao gitaru, brat je svirao bongose, ostali su pjevali. Znalo nas je biti i do trideset, što je sjajno za Babinu Gredu. Okupljali smo se na probama u crkvi ili župnom uredu, često nam je bilo hladno. Ustrajali smo tri godine, a onda smo se razvodnili jer nismo imali prilike za nastup pa nije bilo motivacije. Dugo smo i trajali i nadali se.«

Ostvaren njemački san zaljubljenika u filozofiju

»Maturirao sam 2009. I upisao Filozofski fakultet Družbe Isusove u Zagrebu, sadašnji Fakultet filozofije i religijskih znanosti. Zanimale su me teme o smislu života. Odlično sam se snašao. Posebno me zanimala suvremena filozofija, još uvijek je tako. Profesori su bili prijateljski raspoloženi. Nakon gimnazije sam na studiju doživio preporod. I mentorom prof. Antom Pavlovićem bio sam zadovoljan. U Zagrebu sam stanovao i privatno i u studentskom domu. Organizirao sam si život po vlastitoj želji. Privremena mi je osamljenost odgovarala. Nakon tri godine preddiplomskoga upisao sam dvije godine diplomskoga studija u Ljubljani. U međuvremenu sam dobio stipendiju Matice hrvatske za ljetnu školu filozofije u Orebiću. Tamo sam upoznao profesora filozofije Dejana Komela iz Ljubljane. On me potaknuo da dođem na studij u Ljubljanu. Prihvatio sam izazov. Studirao sam, stanovao u đačkom domu, bilo mi je jako dobro. Prvu sam godinu diplomskog bio u Ljubljani, a drugu sam godinu otišao na razmjenu studenata u Freiburg im Breisgau u Njemačku. Da bih to mogao, njemački sam već počeo učiti u Sloveniji, a onda sam cijelo ljeto, puna tri mjeseca, pošteno zapeo kako bih od jeseni mogao ući u posljednju godinu u Njemačkoj i kako bih bez problema mogao pratiti nastavu i polagati ispite na njemačkom jeziku. Sve sam uspio i bilo mi je predivno. Stanovao sam u katoličkom studentskom domu. Mislim da je studirati na tom fakultetu u Freiburgu san svakoga studenta filozofije. Bavio sam se europskom suvremenom filozofijom, fenomenologijom i hermeneutikom. Diplomirao sam 2016. Imam diplomu iz Ljubljane jer sam u Njemačkoj bio samo na razmjeni.«

Monotoniji nije mjesto u župi
Župa je okvir djelovanja laika, pa čak i onih oblika zajedničarenja koji zbog svoga djelovanja nadilaze samu župu. Držim da se pitanje laikata u osnovi tiče okvira u kojem se vjera formalno i sadržajno prima, a to je župa. Vjernik bi u župi trebao imati priliku stasati u cjelovitu osobnost, biti poučen u vjeri, što bi mu u konačnici trebalo odškrinuti vrata vjere. Nažalost župna je zajednica uvijek u neprilici da zapadne u monotoniju. Posljedice su monotonije nekreativnost zajednice ili prezbitera koji temeljno misijsko poslanje Crkve svode na glačanje stolnjaka, nefunkcionalan Caritas, mjesečni dar u cvijeću i sudjelovanje u samorazumljivim župnim obvezama. Osim toga, svjedoci smo nedostatnih priprava za sakramente, što se očituje »masovnim egzodusom« mladih nakon sakramenta potvrde. Na tom se ne može očekivati procvat izvanžupnih pokreta i udruga koji bi oblikovali društvenu sferu. No unatoč svemu stvari se mijenjaju nabolje! Tomu su svjedoci mladi katolici koji studiraju ili rade u većim gradovima, a odjeci se osjete već i u manjim sredinama. Čini se da nam svima pomalo postaje jasno da nema privatnoga evanđelja ili privatnoga Boga.
Aktivni sudionik SKAC-vih pothvata

»Prije završetka studija zaposlio sam se kao tajnik SKAC-a u Zagrebu. Isusovac o. Ike Mandurić došao je u Zagreb prije sedam, osam godina i oživio studentske vjeronauke u Palmotićevoj. A kako sam ja bio student fakulteta koji vode isusovci, brzo sam saznao za to. Već sam tijekom srednje škole u dva navrata bio u kampu SKAC-a Modrave pa mi je rad te udruge bio poznat. S dolaskom u Zagreb najprije sam išao na susrete prof. Tomislava Ivančića pa sam se preselio o. Manduriću u SKAC. Išao sam na vjeronauke, mise mladih. Kad se SKAC počeo širiti, otišao sam u Sloveniju i Njemačku, ali sam ostao u kontaktu. Te dvije godine u inozemstvu proživio sam u vjerničkim krugovima. U Freiburgu sam odlazio u hrvatsku katoličku misiju, tamo sam i čitao na misi. Apsolventsko sam vrijeme provodio u Zagrebu. I tada sam postao animator na programu 3D formacije u SKAC-u. Riječ je o programu cjelovitoga pristupa razvoju osobnosti koji traje tri godine. Prva je godina orijentirana psihološki, druga je vezana uz prouku ignacijanske duhovnosti, a treća je poticanje na društveni angažman. Dvije sam godine zaredom bio animator za prvi stupanj. Tajnik SKAC-a bio sam od Nove godine 2016. do travnja 2017. Udruga je uistinu snažno narasla. Moja je zadaća bila da pazim da sve bude ispravno, da se poštuje zakonodavni okvir. Vodio sam knjigovodstvo i naučio za to sve što je trebalo. Sudjelovao sam u organizaciji svih programa SKAC-a, zajedno s još nekoliko ljudi koji su vodili projekte. Željelo se proširiti Modrave na cijelu godinu. Surađivao sam i s udrugom ‘Magis’ koja je izrasla iz SKAC-a. Organizirali smo kampove diljem Hrvatske i BiH. Kamp za djecu bio je u Maloj Gorici, napravili smo kamp na Golom otoku, na Mljetu, Papuku, napravili smo hodočasnički kamp tzv. hodokamp kroz Liku. Nisam osobno bio na svim tim programima, ali sam sudjelovao u organizaciji. Najviše sam se brinuo o Golom otoku. Od najnovijega vremena imamo i međunarodni ljetni kamp za mlade na Modravama. Ove nam je godine izvana došlo 25 ljudi. Svemu sam tomu bio jako posvećen, ali su mi se dogodile zaruke, odlučio sam upisati doktorski studij pa sam zato odustao od tajništva. Ostao sam i dalje volontirati. Ovo sam se ljeto bavio Golim otokom i međunarodnim kampom. Pa sam krajem kolovoza ove godine otišao u jednotjednu ljetnu školu filozofije o Edith Stein u karmel u Beč. Svetica se bavila pojmovima milosti i slobode pa smo se i mi bavili time. Krajem proljeća ove godine na Filozofskom fakultetu u Osijeku položio sam pedagoške predmete kako bih mogao predavati filozofiju i srodne predmete u školi.«

»Siguran sam u svoju odluku ženidbe«

»Sada sam kod svojih u Babinoj Gredi. Ovih sam dana upisao doktorat na Fakultetu filozofije i religijskih znanosti u Zagrebu i čekam početak nastave. U međuvremenu smo uređivali stan u Osijeku u kojem ćemo živjeti zaručnica i ja nakon vjenčanja. Dali su nam ga moji roditelji. Zaručnica je Andrea Beč, rođena 1993. Iz Petrovaca je pokraj Vukovara, grkokatolkinja je, Ukrajinka, njezini su predci u Petrovcima već 250 godina. Završila je studij radne terapije na veleučilištu u Zagrebu, na pripravničkom je stažu u Specijalnoj bolnici Goljak. Upoznali smo se u SKAC-u 2015., a par smo od lani. Povezali smo se na projektu povezivanja mladih iz Hrvatske i Ukrajine kroz palijativno djelovanje Marijinih sestara čudotvorne medaljice u Ukrajini. Andrea i ja uglavnom imamo isti pogled na svijet, razumijemo se, aktivno djelovati u Crkvi naše su želje i za budućnost i nešto što se podrazumijeva. Angažmanu u Crkvi naučili su nas u SKAC-u oni koji su tamo od samih početaka. Andrea je dugo bila aktivna i u župi sv. Filipa i Jakova u Vukovaru, posebice u tamošnjoj Frami. Vjenčanje planiramo u srpnju sljedeće godine. Andrea će dobiti posao u Osijeku, nadam se da ću i ja, a stan imamo. Volio bih da u braku naš dan ima red, da se zajedno pomolimo ujutro i navečer, da smo skupa za stolom i da zajedno pripremamo obroke, da nam dan bude ispunjen poslom i svime smislenim. Kad legnemo na kraju dana, da imamo osjećaj kako smo korisno ispunili dan. To je moj ideal bračnoga života. Zaručnica je vrijedna, ustrajna, nepokolebljiva u svojim odlukama, nadasve odgovorna osoba. To su praktične osobine koje ju rese. Uvijek je spremna na akciju, puno se smije, suosjećajna je, prekrasna osoba. Siguran sam u svoju odluku ženidbe i tu odluku svakodnevno potvrđujem. Kao što sam i siguran da trebam činiti dobro, promovirati socijalni nauk Crkve u svojem životu jer vjera bez djela nije prava vjera. Aktivnost u Crkvi i djela za bližnjega život će svakomu, pa i meni, učiniti potpunim i smislenim.«