KOJIM JE JEZIKOM GOVORILA MARIJA? O rječitosti i usnama

Snimio: B. Čović

Hajde da sebi podignemo grad i toranj s vrhom do neba! (Post 11, 4)

Da se tko pothvati zahtjevne zadaće proučiti kako se riječi rabe kroz vrijeme, mnoga bi ga otkrića zapanjila, no mnoga i osupnula. Zapanjenost bi proizvele same riječi: unatoč neprestanoj pojavi novih predmeta, sve je manje riječi za njih, a i one koje nastaju svojim se oblikom tek vežu na postojeće. Osupnutost bi pak izazvala uporaba riječi: dok je nutarnji život sve isprazniji, sve je više riječi o njemu, a one nutrinu zatrpavaju čak i dok se šuti. Nije ništa novo prepoznati da su i same riječi postale isprazne. Ipak je neočekivano ustvrditi da se čovjek njima prepunio toliko da umije razumjeti sve, a ipak ne izreći – ništa.

Hebrejski jezik luči riječi od njihove uporabe – ono što srce zbori od onoga što usta izgovore. Razlika je to koju čuvaju i dvije riječi koje se najčešće prevode kao »govor«: u doslovnom značenju jedna označava jezik, a druga usne. Hrvatskoga čitatelja Svetoga pisma stoga može začuditi što Bog graditeljima babilonskoga tornja nije pobrkao jezik, nego – usne. One, naime, označavaju vanjštinu govora – njegov oblik i zvuk. Premda su babilonski graditelji bili naoko jedinstveni u svom nadahnuću – svom jeziku – razjedinila ih je zbrka njihovih usana.

Lako je iz čistoće Marijina govora razlučiti da su se u njemu sjedinili i usne i jezik – čistoća samih riječi i misli koje ih rađaju. Ipak, blagdan Pedesetnice u njoj je raskrio i nešto više: plodnu rječitost. Premda naoko razjedinjenih usana – različitih riječi kojima su progovorili – apostoli su s Marijom prozborili jedinstvenim jezikom radosne vijesti. Dar jezika koji je i Marija primila ponajprije je dar nadahnuća na jedinstvo. Iz njega će niknuti zdanje Crkve, pozvano biti čisto kao toranj od bjelokosti. Kao Marija.