KOLIKO JE HRVATSKIH VELIKANA OTIŠLO? Požrtvovne žene i muškarci pisali su i pisat će povijest

Već dulje vrijeme hrvatske medije preplavljuju teme iseljavanja građana u inozemstvo. Knjiga »Danci i stranci« autorice Kristine Wolsperger Danilovski, Zagrepčanke, posvećena je upravo iseljenicima u Danskoj. Kroz život jedne obitelji prati se težak život iseljenika pa autorica opisuje i dječje vrtiće koji su u odnosu na hrvatske vrlo različiti. Opisuje da doseljenik ako nije Danac ili više od godinu dana nije proveo u Danskoj nema pravo na međunarodni vrtić, nego mu se dodjeljuje vrtić po izboru vlasti.

Danski način života odražava misao »pokrij se onime što imaš«, s kojom se ondje uči, živi i umire. Tko iskusi život u toj skandinavskoj zemlji, shvaća zašto se ondje ne kupuju stanovi s prvim unaprjeđenjem ili zbog čega se novac ne troši na večere ili garderobu.

Dojmljivo je njezino pripovijedanje o tome što se dogodilo kada su dobili zajamčeno mjesto u vrtiću u Kopenhagenu. No u nevjerici je spoznala da se vrtić krije iza drvene smeđe ograde drvene barake koja podsjeća na kontejner na gradilištu. »Dvorište s tim drvenim kontejnerskim barakama prepuno je crnih velikih kolica za bebe. Prolazimo pored njih i evo nas u vrtiću. Neonska svjetla, osjećaj prastare kamp kućice, sve je sivo i bijelo, nema ništa u boji, sivi linoleum na podu, nema tepiha, nema namještaja, samo bijeli stolci i neki na kotačima, nema zavjesa, nema ukrasa, nema boja… Nema igračaka, sivo, puno dječice, tri tete skroz nezainteresirane… Sjećanja na te dane, mada su sada već prošle godine, ne prolaze i još uvijek izazivaju bol oko srca. Tomica je proveo dva mjeseca u tim jaslicama i za to vrijeme nije prestajao plakati. To je efekt odvajanja i novoga nepoznatoga jezika, ali što je sam prostor odavao izgled ruske ubožnice, takav je bio i odnos osoba, kao da su ta djeca rođena ispod mosta i dopremljena u ubožnicu. (…) Ono što tada još nisam shvatila jest da nije bio problem ni u početku ni u vrtiću ni u udaljenosti od Zagreba. Trebalo bi mi vremena da shvatim moć i snagu razlika u kulturi: na stotine gotovo nepremostivih kulturoloških razlika između skandinavske Danske i mediteranske Hrvatske, obilježit će gotovo svaki dan mog života u Danskoj.« Autorica nadalje tumači danski način života koji odražava misao »pokrij se onime što imaš«, s kojom se ondje uči živi i umire. Postalo joj je jasnije zašto se ne kupuju stanovi s prvim unaprjeđenjem ili zbog čega se novac ne troši na večere ili garderobu. »Nema alternative. Nema mame i tate, bake i djeda za prvu pomoć. Nema nasljedstva. Nema viška stanova. Nema pomoći ako odeš u crveno. Nema nenamjenskih kredita, a zaboravila sam i napomenuti da pojam ‘dopušteno prekoračenje na tekućem’ ne postoji: to je namjenski kredit s kamatama koji nitko normalan ne uzima.« Ta knjiga donosi jedan vid cijene koju Hrvati plaćaju živeći u inozemstvu, a iako je riječ o Danskoj, iseljenici i u drugim zemljama proživljavaju slične sudbine. 

Krvna zrnca »Hajduka«

U Splitu se osmi put održava akcija upisa građana preko Zaklade »Ana Rukavina« u Hrvatski registar dobrovoljnih darivatelja krvotvornih matičnih stanica. Andrea Topić o prikupljenim dozama krvi razgovarala je s upraviteljicom zaklade Marijom Rukavinom, koja je zainteresiranim prolaznicima ispred zgrade Hrvatskoga narodnoga kazališta objašnjavala postupak upisa. Ponosno je kazala da se samo u Splitu dosad, ne računajući netom provedenu akciju, u registar upisalo više od dvije tisuće osoba. Da je riječ o velikoj potrebi, govore podatci da je 90 ljudi zbog upisa u registar dobilo šansu za novi život: 60 Hrvata i 30 ljudi iz inozemstva. Istaknula je majka pokojne novinarke Ane Rukavine i podatak da registar okuplja 60 tisuća ljudi, koji su dio velikoga svjetskoga registra u kojem se nalaze oko 33 milijuna darivatelja. »Te brojke govore da smo osma zemlja u svijetu po broju darivatelja na deset tisuća stanovnika«, kazala je. Čast da zauzme 60-tisućiti broj u hrvatskom registru pripala je mladoj Splićanki Anđeli Vranješ. U registru su upisani i igrači »Hajduka«, a mladi hajdukovac Stanko Jurić potvrdio je da nije ni trenutka oklijevao postati potencijalnim darivateljem: »Akcija je hvalevrijedna, kao i zaklada ‘Ana Rukavina’, kojoj želimo i dalje mnogo uspjeha, zato smo ih i došli podržati. Volimo kad god je prilika pomagati u humanitarnim akcijama i dati svoj doprinos.« Među potpisnicima iz »Hajduka« su i Michele Šego, Ante Zebić iz Odjela za sigurnost, Antonio Kuzmanić iz Narodnoga odbora kluba, povjerenik za navijače Kristian Petric te Božo Pavković iz Odjela za odnose s javnošću. On je, pridržavajući gazu na ruci nakon darivanja krvi, ponosno izjavio: »Sad sam upisan u registar. Možda će nekom odgovarati moj uzorak krvi, vidjet ćemo… ‘Ana Rukavina’ je tijekom godina pomogla mnogima, a kao klubu drago nam je da smo se odazvali. Idemo na sve gradske humanitarne akcije, komu god trebamo – mi smo tu.« Za sve koji se odluče uključiti u spašavanje života oboljelih, dobro je znati da registar prima doze krvi osoba od 18 do 40 godina. Time se ulazi u nacionalni registar, a kad se krv obradi i tipizira, postaje dijelom svjetskoga registra pod sedmeroznamenkastom šifrom. Kada nekomu zatrebaju matične stanice, donor će dobiti poziv.

Pola tisuće hrvatskih velikanica

Večernji je list objavio novu knjiga povjesničara Tomislava Ćorića »500 poznatih i zaslužnih hrvatskih žena«. U razgovoru za »Večernjak« Ćorić je pojasnio: »1995. bila je posvećena ženi, kako od UN-a tako i od Katoličke crkve. Tada je nastao prvi rad o ženama, a 1997. objavio sam knjigu ‘Hrvatska žena u povijesti’. I nakon toga pratio sam i kontinuirano se bavio ovom problematikom.«

»Umjetnice su uljepšavale ovaj grubi svijet, znanstvenice su otkrivale nove spoznaje i davale nova tehnološka i tehnička rješenja koja su koristila čovjeku i društvu. Žene iz socijalne skrbi vidale su rane bolesnih, siromašnih i nemoćnih, sportašice su postizale rekorde i uzdizale emocije, bilo osobne, bilo kolektivne…«

O knjizi je nadalje rekao: »Prikupio sam solidnu dokumentaciju, uglavnom o ženama iz novijeg vremena. Naime, o ženama iz starije hrvatske prošlosti manje je literature. U nazivu knjige je ‘poznatih i zaslužnih hrvatskih žena’. Dakle, prepoznatljivost od javnosti, stručne ili šire, i zaslužnost glavne su odrednice i temelji. Iza obje odrednice moraju biti javni rad i djela po kojima su ušle u ovu knjigu. Za veliki broj njih stoji, ili može stajati, neka od ovih odrednica: prva, pionirka, najstarija, najbolja, najveća, najpoznatija, najpopularnija, utemeljiteljica, promicateljica, nositeljica, istaknuta, zaslužna, velika, dobra, najljepša… Što se tiče kriterija izbora osoba te njihova leksikografskog tretmana, ni krvna, ni regionalna, ni zavičajna, ni svjetonazorska, ni profesionalna, čak ni nacionalna ‘zrnca’ nisu bila odlučujuća. Jedini kriterij, po mom skromnom znanju i sudu, bio je prinos i prilog hrvatskom društvu i hrvatskoj baštini, bilo da su živjele na hrvatskom prostoru, bilo drugdje u svijetu.«

Na upit koja ga se žena iz povijesti najviše dojmila, odgovorio je: »Teško se opredijeliti za neku pojedinačno jer je svaka dala sve, u skladu sa svojim mogućnostima i prilikama u kojima je živjela. Teško je eliminirati ijednu ženu jer svaka je imala svoj životni i radni put te dala svoj optimalan prinos i prilog hrvatskoj prošlosti. Zadivljuju me sve. Učiteljice, ‘svećenice znanja’, posebno cijenim i poštujem. Koliko su očiju otvorile. Požrtvovnost časnih sestara na gotovo svim poljima djelovanja nema kraja. Tzv. zaštitarke hrvatskog identiteta, materijalne i duhovne baštine, kulturnopovijesnog i prirodnoga naslijeđa odradile su iznimnu ulogu, pa je Hrvatska danas, i njihovom zaslugom, među prvima sa zaštićenim vrijednostima i objektima na UNESCO-ovoj listi. Umjetnice su uljepšavale ovaj grubi svijet, znanstvenice su otkrivale nove spoznaje i davale nova tehnološka i tehnička rješenja koja su koristila čovjeku i društvu. Žene iz socijalne skrbi vidale su rane bolesnih, siromašnih i nemoćnih, sportašice su postizale rekorde i uzdizale emocije, bilo osobne, bilo kolektivne… Ipak, Marija Jurić Zagorka svojim životom i djelom, ponižavana, odbacivana, obespravljena, svojom borbom protiv svih, za nacionalna, za politička, za ženska prava, svima kriva, a nikome se ne da, buni se za pravdu, pravo, osobno, žensko, nacionalno… Nekako, možda je najizuzetnija među svima. Simbol je borbe, patnje, ali i rezultata. Ispričavam se svima ostalima.«

IZVORGlas Koncila br. 25/2018.
Prethodni članakŽUPA SV. FRANJE POSUŠKI GRADAC Žilavi »ostatak« sjeme je budućnosti
Sljedeći članakIZJAVA KOMISIJE HRVATSKE BISKUPSKE KONFERENCIJE »IUSTITIA ET PAX« Savjest – čuvar čovjekova dostojanstva i slobode